Album s previše vizija

    1018

    Tadashi Goto

    Innervisions

    Datum izdanja: 12.08.2008.

    Izdavač: ProgRock Records / Trolik

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Karma
    2. The Cycle Of Suffering
    3. Inner Circle
    4. The Deepest Depression
    5. Werther Effect
    6. Inner Peace
    7. The Darkest Years
    8. Flow Like Water
    9. The Night Of Destruction
    10. Liberal Paradox
    11. Never Free
    12. The Spirits Within

    Kako mu stoji u biografiji, japanski se klavijaturist Tadashi Goto počeo od najranijih godina zanimati za klasičnu muziku. Od pet je svojih godina već svirao orgulje i komponirao i tako to sve do ključnog događaja, koji se dogodio kada se, s 22 godine (1998.), preselio u Australiju na postdiplomski studij, na kojem je želio usavršiti englesku gramatiku da bi ostvario svoj san i postao učitelj engleskog.

    Na najmanjem kontinentu njegovi su se prioriteti očigledno promijenili pa je tako zavolio progresivne rock, fusion i jazz izvođače, poglavito Chicka Coreu, i ozbiljnije počeo skladati. Nakon povratak u Japan snimio je i neke demo materijale, da bi 2005. godine objavio prvi album "Soundscape".

    Kojeg nisam čuo pa ga stoga i ne mogu uspoređivati s novim, drugim po redu "Innervisions", na kojem je Tadashi okupio impresivna muzička imena (Ty Tabor (King’s X, Ty Tabor), Sean Conklin, Randy George (Ajalon), Brett Garsed (Nelson, Planet X), Tony Franklin (The Firm), David Ellefson i Chris Poland (Megadeth), Marco Ahrens (Poverty’s No Crime), Tony Levin (King Crimson), Matt Bissonette (David Lee Roth, Jughead), Joseph Patrick Moore, Alan Morse (Spock’s Beard) i još neki).

    Muziku podržava

    Ovajje album instrumentalne ‘naravi’, izuzmemo li nekoliko ‘jaaaa’ ili ‘ooooo’ vokalnih upadica (u "Inner Circle", recimo) i stilski je dosta šarolik. Pa tako u svom totalno kaotičnom izražavanju sadrži elemente progresivnog rocka i metala, heavy/thrash metala, industriala, jazza, fusiona, synthpopa i dancea. Usto, dodajmo još i činjenicu da mu je sound ambijentalno/avangardni, ali i dosta nekako umjetan, neprirodan.

    Naime, izuzmemo li melodičnije dijelove uglavnom predočene u ‘heavijaniziranim’ gitarističkim varijacijama (uglavnom ritmičke), ostalo sve djeluje previše sintetički, ‘svemirski’ nedodirljivo, pa i predisonantno i u svakoj se pjesmi osjeća da nema dušu. Gomilom pomalo ‘zbrda-zdola’ natrpanih zvukova dominiraju synthevi, perkusije, ritam mašine umjesto bubnjeva ili dosadni samplevi, pa tako solo i ritam gitare, klavijaturistički passagei ili pak jazzy piano (”The Spirits Within") dođu kao pravo osvježenje u svoj toj razbacano/raspojasanoj neobuzdanosti.

    I to nije slučaj samo u bržim pjesmama poput "Karma", već se osjećaj nesklada naprosto nameće i u nekima koje imaju laganije ritmove ("Inner Peace"). A kako je stilski i instrumentalno, tako je album i ritmički ‘razbacan’ pa se tako nikad ne zna kada će i kako koja pjesma brzinski izgledati.

    Uza sve to, prevelika je količina glasnoće, pa se zbog sveopćeg kaotično/psihotičnog okruženja nameće i dojam da je sve prebučno i dosta teško podnošljivo. Ne znam, možda bi ovo bilo dobro za liječenje totalne depresije, možda se dijelovi mogu upotrijebiti za kakav SF film, no za jedno ozbiljnije slušanje i konzumaciju, teško.

    Naravno, pod uvjetom da se ne radi o isključivim zaljubljenicima instrumentalne muzike s ovakvim karakteristikama ili Tadashi Gota. Kojemu se ne može negirati kreacija i maštovitost, no čini mi se da je ovdje ipak malo pretjerao sa širinom izražavanja pa nije baš ispalo dobro.

    Muziku podržava