Dobar prvi pokušaj

    1110

    Evolve IV

    Decadent Light

    Datum izdanja: 17.11.2009.

    Izdavač: ProgRock Records / Trolik

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Number 16
    2. War
    3. Listen Up
    4. Judgement Day
    5. Rolling Along
    6. Saturday’s Gone
    7. Must Have Been The Future
    8. Baby Come Back
    9. Voyager
    10. Write
    11. Goodbye

    Ponekad je zanimljivo, a ponekad i više nego naporno preslušavati i analizirati bendove koji pokušavaju što s(p)retnije ujediniti retro i moderan sound.

    Evolve IV spada u one koji nakon početnih preslušavanja odašilju pozitivne signale, pa spadaju u onu prvonavedenu kategoriju. Iako je bendu ovo prvi album, njegovi članovi nisu početnici, mada se ne mogu baš pohvaliti da su im prijašnji bendovi previše poznati.

    Glavni osnivač, Britanac Peter Matuchniak (gitare, klavijature), bio je član Mach Onea i Janysiuma, a suosnivač, Amerikanac Michael Eager (vokali, gitare), u Vitamin Funk i Mind Expansion.

    Njima su se kasnije pridružili bubnjar Paul Sheriff i basist Jim DeBaun, i tako je upotpunjen ovaj kvartet, koji se, ako sam dobro upućen, okupio zahvaljujući Internetu. Peter je bio dijelom britanske neo-progresivne scene s početka osamdesetih, pa je tako logično da Evolve IV ima utjecaje te muzike.

    Muziku podržava

    A kako je ‘neo’ nastavak progresive iz sedamdesetih, također je logično da ima i takvih utjecaja (Pink Floyd, Genesis, Pendragon, IQ). Kada neki bend povezujemo s ovima, može se zaključiti da i nije baš klasičan neo-progresivno/progresivni. Najprije zbog toga što je album dosta miran, ‘miroljubiv’ i jako melodičan, bez prevelikih i preobilnih kompliciranja, strukturiranja i tehniciranja, i, iako dosta melankoličan, tugaljiv i polusanjiv, sigurno je da ima dušu.

    Opet, kompletan materijal odiše vrlo jasnom i jakom dozom ambijentalno/atmosferskog ugođaja, kvalitetno je odsviran, a to su karakteristike koje ga čvrsto povezuju sa progresivnim rockom.

    Iako su progresivne karakteristike dominantne, one mi djeluju nekako modernije, na momente čak i nalik na neke britanske i američke pop rock bendove, tipa Coldplay, The Kooks ili The Killers. Retro sound daleko se više raspoznaje u osjećajnim pjevanjima, te u dijelovima pjesama obogaćenih soundom saxa, flaute i violina, i tu bih Evolve IV povezao s Grateful Dead, Jethro Tull i Gentle Giant.

    Pjesma koje je možda najtipičnija i najsličnija ovom opisu je “Listen Up“, s početnim laganim gitarističkim akustikama i pjevanjem, koje se u dva navrata isprepliće s bržim ritmovima, u kojima se ističu soliranje i riffanje, sax solo, flauta, pa čak i jasno basističko individualiziranje.

    Najlaganija je “War“, klasična progressive balada, srednje brza “Judgement Day” djeluje malo veselije, s jačim udjelom klavijatura i snažnijim solom, a dvije središnje pjesme vrhunac su melankolične dramaturgije.

    Spomenuti ambijentalni ugođaj najjači je u “Rolling Alone“, glasnijoj pjesmi s latino gitarama i ženskim pjevanjem (Tali Azerad), a sljedeća, “Saturday’s Gone” ima britkije, rockerskije gitare, više melodija, nešto manje ženskih vokala u odnosu na muške, a više klavijatura i melodioznosti.

    Živahne akustike, čak i one u solo izdanju, te bluegrasserski violinski solo glavne su odlike pjesme “Baby Come Back“, dok je osamminutna “Goodbye” očekivano najrazrađenija, s najviše različitosti, a izdvojio bih najveći udio saxa, odnosno jazza, virtuoznije rockerskije solo dionice i sladunjav ritmički ugođaj pop rock muzike, odnosno gore spomenutih bendova.

    Ona je ujedno privela kraju još jedan od modernijih progresivnih albuma, koji je, kako sam naveo, nešto zanimljiviji od većine svojih suvremenika. A opet, ne bi se moglo reći da se uzdigao previše iznad njih.

    Možda nešto iznad prosjeka, što većini, ruku na srce, ne uspijeva. Evolveu IV s “Decadent Light” je, a hoće li mu i u sljedećem pokušaju, na kojem se već intenzivno radi, ostaje da se čuje.

    Muziku podržava