Euroamerički progresivni rock porijeklom iz Venezuele

Koliko god se čovjek u slučaju skupine RC 2 (blok kriptografski algoritam kojeg je 1987. godine dizajnirao američki stručnjak Ronald Rivest, ako s tim ima veze, nisam siguran, tako sam negdje našao) maksimalno ili čak isključivo želi usredotočiti na njihovu muziku, jednostavno je nemoguće već na početku izbjeći istaknuti podatak da dolazi iz Venezuele, točnije, iz Caracasa.

Naravno, to nije ništa čudno, tek možda malo neuobičajeno, ili bolje reći neočekivano, ako u današnjoj muzici nešto može biti s takvim predispozicijama.

Možda tek iz razloga jer sviraju, ‘ajmo prvo reći onaj najširi pojam, progresivni rock, koji je ipak karakterističniji i uobičajeniji ‘slučaj’ na europskom i sjevernoameričkom podneblju. No to naravno, ni u kom slučaju ne znači da je negdje drugdje ‘zabranjen’, pa se zato i RC 2 već drugi puta uhvatio ‘u koštac’ s ovim kompliciranim pravcem, i u tom pokušaju prošao sasvim solidno.

Nije to ništa posebno, ništa nikada čuto, no sofisticirane, kompleksne pjesme, s povremenim ‘košmarskim’ dijelovima, pristojno su progresivno djelo, koje se, koliko čitam, dopalo i ekipi iz Dream Theatrea. Posebno su lijepe ‘plutajuće’ klavijaturističke linije (s naglaskom na Hammond dijelove), pa piano i gitarističke akustike, koje povećavaju ugođaj psihodelije, kao i dosta dobre gitarističke solo dionice.

Istina, možda bi se pokoji, ili možda bolje reći više puta upotrijebljen, jači sound gitara na nekim mjestima bolje uklopio nego glasniji bubnjevi, no što je tu je. A u žešćim dijelovima pjesama malo su problematičniji vokali, koji kao da su premlaki i stječe se dojam da se naprežu da odrade svoj posao u agresivnijim ulogama.

Možda je to i razlog što je veći dio albuma ipak laganiji i lagodniji, i u takvim se ritmičkim omjerima vokali svojom osjećajnošću i mirnoćom dosta dobro snalaze. Treba jednako tako reći da se naziru i utjecaji fusiona, klasične muzike, u prvom redu kroz klavijaturističke sympho aranžmane, kao i značajan utjecaj latino folka, pogotovo u nekoliko završnih pjesama, a sampleovi su se baš i mogli izbjeći, jer da ih nema, ne bi se osjetilo.

Utjecaji folka najjači su u zadnje dvije pjesme, “Voice Of The Storm – Part 1” i “Voice Of The Storm – Part 2“, pa i u “El Diablo Suelto“. One su i nekako tipičnije prog/psiho/folk kompozicije, s razrađenijom strukturom, doista dubokom, mračnom atmosferom, vrlo lijepim i uvijek ugodnim soundom flaute i melodičnim gitarističkim solažama.

Iako možda i nije i ne bi trebalo biti pravilo, laganije i samim time možda i šire prihvatljivije pjesme su “Future Awaits” i “11“, dok se sva draž progresivnog rocka, koji na momente ulazi u metalno područje, može doživjeti u otvarajućoj, desetominutnoj kompoziciji “Time Pieces“.

Uvažavajući sav trud ove ekipe, koja se nakon prvog albuma preselila u Španjolsku (2004.), mislim da su napravili, kako sam već naveo, ‘samo’ jedan solidan album, a više od toga – teško.