Tuga boga šume

    1325

    Sylvan

    Leaving Backstage (10th Anniversary 1998-2008)

    Datum izdanja: 15.07.2008.

    Izdavač: ProgRock Records / Trolik

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Eternity Ends
    2. Bequest Of Tears
    3. In Chains
    4. Bitter Symphony
    5. Pane Of Truth
    6. No Earthly Reason
    7. Forgotten Virtue
    8. The Colors Changed
    9. A Sad Sympathy
    10. Questions
    11. Answer To Life
    12. Message From The Past
    13. The Last Embrace
    14. A Kind Of Eden
    15. Posthumous Silence
    1. Lost
    2. That’s Why It Hurts
    3. So Easy
    4. Encounters
    5. One Step Beyond
    6. This World Is Not For Me
    7. Deep Inside
    8. When The Leaves Fall Down
    9. Artificial Paradise

    Deset godina koliko mu traje službena karijera, ovaj je njemački bend odlučio proslaviti dvostrukim koncertnim albumom, snimljenim 1. rujna 2007. godine u Hamburgu, odakle i dolaze. Iako mu povijest kreće 1991., kada je formiran pod imenom Chamäleon, očito je da je za službeni početak odabrana 1998., godina prije one u kojoj je objavljen debi album “Deliverance”.

    Početak pod imenom Sylvan datira iz 1995. godine, kada je promijenjeno prvotno ime, a ovo koje stoji inspirirano je Sylvanusom, rimskim bogom šuma. Evo, toliko o nekim od osnovnih podataka o ovog bendu, koji je, objektivno, dosta nepoznat široj javnosti. Ne i u Njemačkoj, gdje Sylvan ima svoju publiku.

    A van svoje domovine nju bi mogao ‘potražiti’ među štovateljima, u prvom redu, Pink Floyda, pa i Genesisa, Marilliona, Spock’s Bearda i Porcupine Treea. Dakle, jasno je da se ovdje radi o progresivnom rocku, izrazito depresivnom, psihodeličnom, s prepoznatljivim utjecajima neo i sympho proga.

    Vrlo lijepo, melodično i ugodno, ali i izrazito emocionalno pjevanje na pravi način prenosi kompletan tijek događanja, i praktički se iz njegove ‘boje’, bez praćenja teksta, mogu jasno razaznati svi osjećaji koji se kriju unutar neke pjesme. A oni, mora se priznati, i nisu baš nešto ugodni i veseli. Više tu ima tjeskoba, patnje, boli i sličnog, da čovjeka stvarno zaboli srce.

    Muziku podržava

    Kako i ne bi, kad je na prvom disku odsviran cijeli “Posthumous Silence” iz 2006. godine, konceptualna priča bazirana na zabilješkama iz dnevnika jedne djevojke koja je počinila samoubojstvo, točnije njezinom ocu, koji se osjećajima svoje kćeri ozbiljnije posvetio tek nakon njezine smrti. Tužna priča, pa su tako i tužne, uglavnom lagane, čak i spore pjesme, s tek rijetkim ritmičkim odmacima, koje uglavnom ‘diktiraju’ gitare.

    I to s izuzetno čvrstim, maksimalno emocijama nabijenim melodijama, te prebogatim kompozicijama. Čuje se tu puno višeslojnih električnih, ali i akustičnih gitara, čelističkih izvedbi, dubokih baseva, back i zborskog pjevanja, a sve to u službi što vjerodostojnijeg ‘prijenosa’ albuma na slušatelja, za kojeg smo rekli kakav je. S time da i na drugom discu, bez obzira što pjesme nisu međusobno tekstualno povezane, atmosfera nije ništa lagodnija i opuštenija.

    Kao i kod velike većine ostvarenja ovakvog tipa, feedback publike je skroman, u potpunosti u skladu s onim što čuje i načinom na koji to doživljava. Iz razloga što je većina pjesama konceptualnog karaktera, ne bi bilo uputno bilo koju izdvajati, bez obzira radi li se o onima na prvom, ili ‘rascijepljenima’ na drugom discu, a i iz razloga što nema neke posebno dobre ili pak posebno loše.

    U svakoj od njih, a ima ih i ‘laganijih’, lakših, ali i epičnijih, konstruktivnijih i kompliciranijih za praćenje, odnosno slušanje, ljubitelji gore imenovanih bendova naći će nešto za sebe, s time da će oni koji vole Pink Floyd ipak imati najviše razloga za zadovoljstvo. Naravno, pod uvjetom da ih ne smeta modernističko kopiranje njihovih idola.

    Muziku podržava