Ovdje je sve na svom mjestu

Znamo li njihovu muzičku ‘osobnu kartu’, trio koji je snimio ovaj album, Jack Foster (Mojophonic, Full House), Trent Gardner (Magna Carta, Magellan) i Robert Berry (3, GTR) ponudio je ono što se od njih i očekivalo.

Sofisticiraniju varijantu progresivnog rocka, koji je pod svoje široke ‘skute’ zaprimio elemente heavy metala, art rocka, fusiona, jazza i popa. I sve to ne bilo ništa previše posebno (ustvari previše i nije), da se u unutarnjoj strukturi ovog materijala nije ponudilo ipak malo više maštovitosti nego se to danas može čuti u uobičajenim prog rock albumima.

Prije svega, a to nije trebalo korigirati, treba reći da su najistaknutiji dijelovi ovog, moramo reći dosta melankolično/psihodelično/poludepresivnog albuma, vokali Jacka Frosta, koji su iznimno emocionalni, nježni, topli i kao takvi, bez obzira na ne baš veselu sveukupnu atmosferu, vrlo su ugodni za slušati. Jasno je da se s takvim karakteristikama najbolje snalaze u laganim i pjesmama srednjih brzina, kakve očekivano prevladavaju set listom.

Iako su Jackovi vokali sami po sebi dovoljni da sami iznesu kompletan teret, na puno im se mjesta pridružuju kolege u back (pri)pjevanju, koje s brojnim akustičnim i klavijaturističkim dijelovima povećava opseg psihodelije.

Jednako tako, klavijature i akustike na momente poprimaju karakteristike klasike, a epska atmosfera je nešto što sve, baš sve individualne elemente međusobnih spaja poput najčvršćih mostova.

Duhovnost, politika, ratovanja i veze tema su lyricsa, koji se i više nego dobro uklapaju u malo pobrkanu, ali slušljivu muzičku formu. To slušljivo ne znači nužno tečno/protočnu, obzirom da ima naslova s kojima se, radi njihove strukturalnosti, treba malo pomučiti, no u većem je dijelu ovo ipak ugodan album.

Jedna od laganijih za slušanje je balada “To Have And To Hold“, koja u svojem sporom ritmu nalazi mjesta i za pop karakteristike, a u mnoštvu akustičnih gitara, ima dijelova u kojima one malo povuku premo latino ugođaju.

Zanimljiva, ali iz one druge kategorije, s kojom se treba pomučiti, je “Outbreak Monkey“, koja počinje klasičnim Dream Theaterovskim brzim tehniciranjem, središnji dio joj je potpuno miran, a kraj je opet brz, glasan i pomalo kaotičan.

Središnji, ili bolje reći otvarajući dio druge polovine albuma zauzimaju dvije najduže, najdramatičnije, epski najnabijenije i najuniverzalnije po svim presjecima – “Mandlebrot World” (krasan klasičarsko/neoprogresivni/pop piano/klavijaturistički početak i jednako takvo središnje mini zborsko pjevanje) i uglavnom spora “God And War” (‘suhozborski ulaz’, središnje solo dionice i duhovno zborsko pjevanje (“Hallelujah“) najdojmljiviji su joj dijelovi).

Fina je i prog rock baladica “Inspiration“, a u kategoriju onih sa raskošnijim soundom spada finalna “Sometimes When You Win“, koja ima najnajglašeniji jazz utjecaj, prvenstveno nošen sax solažama.

Kad smo već kod solaža, spomenimo da ima pristojan broj onih gitarističkih, istina ne i previše, ali se stvara dojam da ih je taman koliko je potrebno. Niti previše niti premalo. Takav je omjer i vokalnih i instrumentalnih i stilsko/podstilskih i svih ostalih elemenata i utjecaja. Nečeg ima više, nečeg manje, ali se tijekom preslušavanja albuma stječe dojam da je sve na svom mjestu. I baš to ga čini jednim sasvim pristojnim djelom koje zaslužuje barem minimalnu pozornost prog rock fanova.