Dugim koracima kroz progresivni svijet

    945

    Seven Steps To The Green Door

    Step In 2 My World

    Datum izdanja: 04.11.2008.

    Izdavač: ProgRock Records / Trolik

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. New Rising
    2. Stay Beside
    3. Step Into My World
    4. Meissa
    5. My Lovely Mr. Singong Club
    6. Attract Me
    7. Paid For Flance
    8. Moon Talks To Me
    9. Rishing Shore
    10. Closer
    11. Out Of Clouds
    12. Making Of

    Povodeći se ‘slučajem’ njemačkog benda Seven Steps To The Green Door, pojam progresivni rock očito poprima sve veće i veće razmjere shvaćanja, ali i prezentiranja. Naime, ova sedmeročlana ‘posada’ u njega je unijela i neke dodatne elemente, koji se rijetko, jako rijetko čuju, pa čak i u progresivi, u kojoj se u zadnje vrijeme sve i svašta kombinira ne bi li se izbjeglo neizbježno – ponavljanje do besvijesti.

    Moram priznati da, iako sam preslušao ogroman broj prog rock & metal albuma, ovako nešto još nisam čuo, što naravno, ne znači da ne postoji. Pa tako nisam niti čuo prvi album benda, "The Puzzle" (2006), zahvaljujući kojem je bend u Njemačkoj nagrađen za progresivni i eksperimentalni rock album. A baš su neke od ovih riječi i glavne karakteristike novog albuma "Step In 2 My World".

    Progresivni rock je ona osnova, eksperimentalno je nešto što je vrlo prikladno za spomenuti, jednako kao i naziv debitantskog albuma, jer ovog zaista treba puno puta preslušati prije negoli se krene u slaganje ‘puzzli’ koje će kompletirati dojam o njemu. Dakle, da je progresivni rock, to smo rekli, da su u njega influentirani AOR, hard rock, metal, electro pop, jazz, fusion, klasika, folk, to je nešto što smo više-manje očekivali, no da će se tu naći funky, hip hop, rap, te nešto death metala, to baš i nismo.

    Muziku podržava

    Usprkos ovoj, na prvi pogled totalnoj stilskoj kaotičnosti i mogućem dojmu nespojivosti, moram priznati da ovaj album zvuči prihvatljivo, dosta slušljivo, prepun je melodija, catchy ritmova, krasnih klavijaturističkih i saksofonističkih passagea, a posebno je lijepo pjevanje, koje je jedan od, ‘ajmo reći, kurioziteta. Naime Seven Steps To The Green Door ima čak tri pjevača, curu i dva momka (Anne Trautmann, Ronny Grube i Lars Kohler), i nijedan od njih nema inferiorniju ulogu u odnosu na ostale.

    Tako da stalna, harmonična izmjena vokalnih sekcija, koje su, usprkos nekih žešćim izletima, najvećim dijelom emocionalnije prirode, jako dobro legne na instrumentalne, uvjetno rečeno, kulise. S time da su posebno kvalitetni zborski dijelovi, koje je, usprkos dramaturškijim predispozicijama od onih individualnih izvedbi, uvijek lijepo čuti.

    Za otkrivanje glavnih ‘tajni’ albuma ne treba puno vremena, budući da se one vrlo jasno naziru već u prvoj, brzoj, ali i staloženoj pjesmi "New Rising", koja sadrži gotovo sve spomenute varijacije, sa središnjim, mirnijim dijelom. Nešto impresivnije od ostalih su dijelovi s klasičnim aranžmanima, zatim retro sound klavijatura, solo ‘intervencije’ trube i saxa, te, najjači, završni dio s orkestralnim klavijaturama, te oboom, gdje jako isijava folk.

    Jedna od melodramatičnijih je "Stay Besided", stvar s dominacijom ženskih vokala, klasičarsko/progresivnim pianom, koji u kooperaciji s jazzistički nastrojenim basom u jednom dijelu ‘ruši’ brzi ritam, kojeg nanovo pojačavaju solaže i riffovi, a umiruju prema finalu futurističke, onako više neoprogresivne klavijature.

    U kategoriju, pa teško je nešto takvog reći, ali izraz ‘čudnih pjesama’ je možda čak i prikladan, svakako možemo svrstati "Step Into My World", jako živu pjesmu, u koju nas uvodi elektronika, koja njome i dominira, uključujući kontinuirani funky ritam (bas gitara), te kombinaciju rap hop, pomalo i graničnog death pjevanja. Naravno, neizostavne su i solo dionice, kao i osjećajno female pjevanje.

    A kad smo kod osjećaja, tu bez premca prvo mjesto zauzima psihodelična, prava prog rock balada "Melissa", pjesma s jako puno otužnog piana, pjevanja, te završnim pečatom oboe. "My Lovely Mr. Singong Club" je jedan poprilično dobar, pristali, jazzistički intermezzo na sredini albuma, a "Moon Talks To Me", sporo i srednjeritmička je pjesma, koja, i da hoće ne može sakriti svoju ‘opčinjenost’ Pink Floydima.

    Namjerno nisam želio previše ‘širiti’, pa ovaj bend uspoređivati s nekim drugima, ali ova je pjesma toliko nalik na Pink Floyd da se usporedba sama nametnula. A i iz ovog opisa svaki će progresivni fan prepoznati ih barem pet-šest.

    Zato sam to namjerno izbjegao, a da sam tako nešto htio, morao bih nabrojati barem dvadesetak i više onih na kojima je Seven Steps To The Green Door ‘izrastao’. Što, naravno, ne čudi, jer svatko ima svoje idole koje, htio to ili ne, oponaša i jedino je pitanje koliko to uspješno radi. U ovom slučaju je to ispalo i više nego dobro.

    Muziku podržava