Ry Cooder
My Name Is Buddy
Datum izdanja: 08.03.2007.
Izdavač: Nonesuch / Dancing Bear
Žanr: Country
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Novi album Rya Coodera “My Name Is Buddy” koncipiran je kao basna smještena u SAD tridesetih (cca) godina prošlog stoljeća. Kroz sedamnaest pjesama prolaze lutalice, trubaduri, sindikati, rasisam, ‘lov na vještice’, J. Edgar Hoover, Hank Williams i bijeda i neuništivi duh ‘običnih’ ljudi – radnika i farmera. Glavni likovi su Mačak Buddy, Miš Lefty i slijepi Velečasni Žabac Tom.
Album je oblikovan kao knjiga, te uz svaku pjesmu dolazi još i kratka priča. “My Name Is Buddy” se može stoga shvatiti kao album za djecu koji ih uči temeljnim životnim vrijednostima: ljubavi prema bližnjem, prijateljstvu, toleranciji, skromnosti i dobroti.
Mi malo stariji bi to sve trebali znati, no ne škodi se podsjetiti. Također, znamo kako priče o prošlosti često služe da bi se reklo nešto o sadašnjosti. Kad junaci ove basne kažu da bi ‘radili bilo koji posao osim predsjedničkog’ ili uspoređuju laži u doba izbora s pokvarenim jelom (“Our society is now a giant cafeteria of shiny junk, and the President is the headwaiter“), ili pak upotrebljavaju izraze ‘RepubliKlan’ ili ‘hijacked country’ i pjevaju o nebrizi za ekologiju ili beskućnike jasno vam je o čemu se tu radi.
Bivši direktor FBI-a J. Edgar Hoover je opisan kao nezasitno, proždrljivo prase (“Down on the farm we had a pig, J. Edgar was his name. He’d eat up all our victuals and start back again. Just like the vacuum cleaners they sell down in lane. Well, that’s how J. Edgar HOOVER got his name“).
“My Name Is Buddy” je i lekcija iz američke folk glazbe. Malo jazza donosi “Green Dog“, dok u “Sundown Town” Cooder uz pomoć vokala Terryja Evansa i Bobbya Kinga uspijeva uz minimalni broj instrumenata napraviti čistokrvni soul. Većina ostalih skladbi je u duhu američkih folk-trubadura, koji su lutali i nastupali po radničkim skupovima u tim vremenima.
Cooderu su na albumu gostovale i neke istinske legende: Van Dyke Parks, Flaco Jimenez (koji opet briljira na harmonici u “Footprints In The Snow“), Pete Seeger (isti onaj kojem je posvećen Springsteenov zadnji album) sa svojim banjom i njegov brat Mike i drugi. Pete je i sam bio jedan od folk prvoboraca u vremenima o kojima pjeva ovaj album (u jednoj pjesmi Cooder pjeva i o njemu).
Na albumu svira i Ryev sin Joachim Cooder, a sam Ry svira, pjeva, potpisuje produkciju, i autor je gotovo svih skladbi. Strastveni muzikolog kakav već je – i ovu je lekciju savršeno svladao, te napisao i odsvirao savršene folk budnice, ponegdje samo lagano zaslađene samo malo već spomenutog soula, jazza i rock ‘n’ rolla. Pri tome je uspio napisati pregršt pjesama koje ostaju pamtljive i ulaze u uho, te nadilaze puku funkcionalnost unutar koncepta.
Ovaj album nema gotovo nikakve veze s današnjom glazbenom industrijom. Mogao je biti snimljen prije 50 i više godina, ali i za 50 godina. Samo neka 50 godina od danas bude ljudi koji će ovakve albume još uvijek snimati.
