Ry Cooder: Blues sina razmetnoga

    593

    Ry Cooder

    Prodigal Son

    Datum izdanja: 11.05.2018.

    Izdavač: Fantasy Records

    Žanr: Blues, Country, Folk-Rock, Rock, World Music

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Straight Street
    2. Shrinking Man
    3. Gentrification
    4. Everybody Ought To Treat The Stranger Right
    5. The Prodigal Son
    6. Nobody’s Fault But Mine
    7. You Must Unload
    8. I’ll Be Rested When The Roll Is Called
    9. Harbor of Love
    10. Jesus and Woody
    11. In His Care

    2017. je prošlo pola vijeka kako je tada 19-godišnji Ryland Cooder zasvirao na albumu “Safe As Milk” Captaina Beefhearta i njegovog Magic Banda. Ove godine je točno 50 godina kad je svirao na debi albumu Neila Younga. Beefheart je u međuvremenu preminuo, Young je otišao svojim krivudavim putevima, a Cooder je 1970. hrabro zakoračio u veličanstvenu solo-karijeru koja traje i danas i koja može stati u istu rečenicu i s Beefheartom i Youngom.

    Važno je napomenuti da i danas ne radi veteranske albume koji zvuče umorno, nego se oslanja na razumijevanje tradicija bluesa, folka i gospela te transformaciju starih pjesama na način da zvuče suvremeno. 2018. se, nakon višegodišnje pauze opet oglasio Cooder, i osim malo hrapavijeg glasa, malo se toga promijenilo. S ovakvim pristupom, Cooder kao da ne može ostariti i biti umoran i “samo” rutiniran.

    Muziku podržava

    “Prodigal Son” je album s malo mana i malo praznog hoda. Young i Beefheart nisu spomenuti bez razloga, Cooder je naučio i od jednog i od drugog štošta, kako se poigravati sa zvukovima, strukturama i teksturama i to radi ovdje. Ry nije avangardan kao Beefheart, i nije dječački osjetljiv kao Young, no kao i njih dvojica, Cooder “svoju zvizdu slidi”, i dalje mrzi fašiste, spreman je suosjećati s najslabijima i napasti najjače, uostalom, jedna se pjesma zove “Jesus and Woody” te ga zanimaju pjesme duhovne tematike.

    Naslovna pjesma “The Prodigal Son je otpjevana kako bi to pokojni Levon Helm iz grupe The Band najviše volio. Prateće višeglasje i lijena slide gitara daju emocionalni patos. Minimalizam dolazi do izražaja na “Nobody’s Fault But Mine”, s fantastičnom gitarističkom dionicom i sablasnom atmosferom koja dočarava da je u svima nama mnogo više demona nego što mislimo u prvi čas.

    Cooder je pjevački uvjerljiv, mnogo je sugestivniji nego u ranim danima. Aktivan je i kao kompozitor, no glavninu pjesama čine obrade starih majstora koje on prilagodi sebi, bez ispuštanja esencije. Zvuk je raznolik, ima marširajućih ritmova koje je volio i još uvijek voli Tom Waits, a ima i refleksivnijih numera koje će zalediti piće u čaši ili pak slušatelja ostaviti da u jesenjim danima mnogo vremena provede ispod dekice. Ovo je vjerojatno album godine u kategoriji “sedamdeset plus”.

    0 Shares
    Muziku podržava