Sinoć je zagrebački Boogaloo bio domaćin mladom britanskom indie bendu LEAP, koji su na domaćim prostorima premijerno nastupali u sklopu turneje „The Dark Habits Tour“, promovirajući istoimeni album izdan prošle godine.
Sve se odvijalo u malom pogonu Boogalooa, a zagrijavanje su odradili riječki duo The Siids, koji se sastoje od Darka Terlevića i Stanislava Grdakovića. Iako nisu ispunili očekivanja onih koji gledaju na sat (kasnili su pola sata po rasporedu, kao i cjelokupni program), glazbeni su dio ipak odlično odradili. Dok je bend bio vođen (uglavnom) dobrim ozvučenjem i simpatičnom energijom, okupljeni su imali priliku čuti mješavinu rocka i elektronske glazbe, žanrova koji se u nekim njihovim pjesmama konstantno izmjenjuju, dok se u drugim jedno upliće u temelj drugoga. Iako publika nije bila brojna, obožavatelji su se okupili oko pozornice, odajući dojam živahnosti.
U te se puzzle glazbenih stilova fino ukomponirao i čisti 80’s zvuk, koji je u kombinaciji s dvije neonske svjetiljke na pozornici (koje su zapravo izgledale točno kao grafički prikaz „II“, imena njihovog drugog albuma) davao dojam kao da smo se našli usred neke kompozicije plakata iz osamdesetih. Kratkotrajne tehničke poteškoće, preciznije pucanje zvuka u dva navrata, su na samo nekoliko trenutaka pokvarile ugodnu atmosferu koju su članovi benda brzo uspjeli vratiti. U pjesmu kojom su zatvorili svoj nastup uplivali su i „dreamy“ tragovi, što se baš dobro uklapalo u cjelokupni zvuk. Nakon 45 minuta ove intimne svirke, najavili su samostalni koncert na jesen. Uglavnom, bili su kratki, jasni i dobro predstavili svoj zvuk.
Ulogu su ubrzo preuzeli rockeri LEAP, koji se sastoje od Jacka Balfoura Scotta na vokalu, Hectora Cottana na bubnjevima, Declana „BullsEye“ Browna na basu te gitarista Adama Masona. Dolaskom su prekinuli Tomija Phantasmu u puštanju „Love Like Blood“ Killing Jokea, i beskompromisno su krenuli u akciju. Energija je prštila iz njih već od prvog trenutka, a posebice iz frontmena Jacka. Indie rokeri tek povremeno su se sastajali s tragovima elektronske glazbe, a kojeg su prezentirali na svoj divlji i energični način. Kroz cijelu večer, Jack je ostvarivao komunikaciju s publikom, a poseban je interes pokazivao za Hrvatsku i zanimalo ga je što to ovdje ima za vidjeti. Pitao je i za neke hrvatske fraze, pa ga je, logično, ekipa iz prvih redova učila psovati. No, iako se publika potrudila naučiti ga, i nije baš usvojio znanje pa je lošije izgovarao psovke.
Nešto kasnije u večeri, svoju je energiju počeo otkrivati i gitarist, Adam Mason te su se tako živahnost njega i frontmena lijepo nadopunjavale.
Karizmatično-glazbeno upečatljiv trenutak bio je kada je Jack rekao da želi „fun facts“ o Zagrebu, ali „no pressure“ da mu kažemo, na što je kratko otpjevao refren pjesme „Under Pressure“.
U sirovu energičnost uplelo se i nešto emocionalnosti, s obzirom na to da iako pjesme krasi žestoki zvuk, tekstovi progovaraju o borbi s mentalnim zdravljem. Jack je otvoreno popričao o vlastitoj borbi te poslao poruke podrške publici, govoreći da nije bitno biti „normalan“, nego je bitno biti drugačiji.
Primjese emocionalnosti nastavile su se protezati, pa su tako izveli jednu ljubavnu pjesmu (za koje tvrde da ih baš i ne vole, što ne čudi, jer što će ovakvim veselim indie divljacima turobne šansone). Prije izvedbe pjesme je Jack pitao publiku tko je najviše zaljubljen, na što je najglasnijoj osobi podario jednu ružu. Eto – karizmatičan, darežljiv i simpatičan.
Očekivano, u skladu s njihovom energijom, nekoliko puta su pozivali na moshpit, a odaziv je bio nešto slabiji, na što su publici poručili da se ne boje moshpita, no nisu uspjeli u potpunosti ukloniti strah publike. Nakon što su najavili kraj koncerta te potom izveli svoju pjesmu “Exit Signs”, publika ih je vjerno zvala nazad te su popustili, odsviravši još dvije dodatne pjesme, a vezu s publikom, koja je već i tijekom koncerta bila čvrsta, su ojačali pozivanjem na druženje nakon koncerta.
Je li ovakva energija rezultat toga što postoje tek tri godine te su u fazama gdje moraju tu energiju naglo izbaciti, ili je to nešto što će ih obilježiti kroz čitavu karijeru, vrijeme će pokazati. Uzimajući u obzir kombinaciju njihove živahnosti u koju se uklapaju trenuci emocionalnosti i ozbiljnijih tema, za sad se čini da LEAP čeka svjetla budućnost.
Sve u svemu, ova su dva benda priredila intimnu feštu ispunjenu rock, elektro i indie zvukovima. The Siids su vješto pokazali koliko se lijepo slažu elektronika i rock upakirani u zvuk osamdesetih. S druge strane, Leap su dostavili indie svježinu iz Velike Britanije koju savršeno kombiniraju s temama vezane za mentalno zdravlje, te vjerujem da su svakog indie fana ostavili žednim za još.
