Naglo ostarjela bivša ljepotica

Kada je prije ravno petnaest godina izašao “Secret Story“, kritika ga je dočekala kao krunu na dotadašnji opus Pata Methenya, koji je već onda imao status briljantnog gitarista kadrog da iznimno iznese sve ideje što se pred njega stave: od fusionom ozračenih radova na prvim albumima do ekstremnog free-jazza (za potonje, najbolja preporuka je suradnja s Ornetteom Colemanom na briljantnom “Song X”).

Pohvale su bile unisone i brojne, s ključnom tvrdnjom kako je golema, 76-minutna ploča remek-djelo i ključni dokaz da Metheny može biti i vrhunski aranžer velikih struktura – na ploči, naime, uz standardni Methenyev sastav gostuje čitav bataljon imena, od Charliea Hadena do Tootsa Thielemansa, uz londonski orkestar i dječji zbor iz Quebeca – a o baratanju različitm glazbenim nasljeđima da se i ne govori.

Izdavanje ovog deluxe paketa, koji na bonus-disku donosi i pet neuvrštenih skladbi sa “Secret Story” sessiona, stoga je komercijalno jasan Methenyev potez, ali s rezultatima koje gitarist teško da je mogao predvidjeti. Pokazuje se, naime, kako ondašnji Methenyev magnum opus izrazito loše stari u svojoj želji da obuhvati sve glazbenikove stilske preokupacije i aranžerske zamisli.

Ono što je 1992. vjerojatno izgledalo poput hrabrog i avanturističkog zapasavanja raznoraznih etno-momenata (tada još frišku ideju!) u pogolemu orkestralnu i multislojevitu sliku, pokazuje se danas kao gargantuovski pretenciozno, kičasto ubacivanje svega i svačeg u jedan lonac krčkan na vatri tanke, slađane produkcije, koju također potpisuje Metheny.

Ne želeći tek paušalno proglasiti diskvalifikaciju, krenimo redom: odlično otvaranje s hipnotičkom “The Treetops“, baziranom na kambodžanskom Boung napjevu, brzo se poništava konfekcijskom “Facing West” i pretjerano recikliranim, ne odviše inventivnim irskim motivom.

“Cathedral in a Suitcase” – s ritmičkim obrascem koji kao da je pokupljen s “Last Temptation of Christ” Petera Gabriela i kičastom orkestralnom temom nalik repertoaru Vangelisa – nastavlja se na “Finding and Believing“, zamišljenu kao suitu, a u zbilji slatkastu mješavinu plošno produciranog funk-groovea, afričkih vokala (s opetovanim prisjećanjem na superiornije Gabrielove radove!) i predvidljivih synth rješenja. Kad Metheny konačno uzima gitaru osam i pol minuta od početka skladbe, stvari zvuče znatno bolje, ali prekasno.

“The Longest Summer” je nešto manje pretenciozna skladba s klavirom i natruhama električnog sitara, ali beznadno kockastog ritma i synth-gitare koju bi Metheny uistinu trebao zauvijek objesiti o klin; ovdje zvuči tek kao nedorasli obožavatelj radova Chick Coreae sredinom sedamdesetih, što već samo po sebi zvuči dovoljno zastarjelo.

Prave nelagode, međutim, tek slijede: “Sunlight“, s najelementarnijim pop-rock ritmom i unisonom temom u gitari i klaviru, te gudačima u pozadini zvuči toliko trivijalno da ozbiljno konkurira za glazbenu temu serije “Perfect Strangers” s braćom Larryem i Balkiem, ako se toga netko još sjeća.

Potpuno potonuće sprečavaju, međutim, uspjela ambijentalna “Rain River“, čija intenzivna tremolo pratnja u činelama i synthovima nalik kiši i grmljavini imaju pomalo epski prizvuk putovanja, te prelijepa “Always and Forever” koja zorno upire na jedno od Methenyevih najjačih oružja – lirsku improvizaciju na akustičnoj gitari u nenametljivoj podlozi krajnje prigušenih klavijatura, što će Metheny u potpunosti potvrditi nekih pet godina kasnije odličnom pločom “Beyond the Missouri Sky (Short Stories)”. Još kad se u odjavnom solu uključi Toots Thielemans na melankoličnoj harmonici, lako se možete zateći duboko dirnutima.

No već “See the World” vraća stvar na staro, pokazujući kako je najveći problem ove ploče Methenyeva potreba da nakrca skladbe slojevima i zvukovima, ukuhavajući od potencijalno neposredne skladbe bljutavi džem synth-gitara. “As a Flower Blossoms” nedovoljno je razrađena i nejasna minijatura koja se poigrava japanskom glazbom, dok “Antonia” ima u sebi elemente argentinskog tanga, s očiglednim primislima na Astora Piazzolu, no nije ni blizu intrigantnosti njegovih radova.

Dramatičan, zlokobni spori marš “The Truth Will Always Be” mogao je biti puno bolji da je Metheny umjesto grozomornog oponašanja truba na synth-gitari upotrijebio prave puhače (a nije jasno što ga je spriječilo, kad je već za album unajmio čitavu armiju glazbenika?!). Posljednje dvije, laid-back skladbe solidna su, sentimentalna odjava golemog projekta – ako do njih uopće dođete.

Ova grandiozno zamišljena ploča u vrijeme svog izlaska imala je mnogo od duha vremena u kojem je nastajala – fascinaciju etno-nasljeđima, prije svega, ambijentalne orkestralne ambicije, fuziju jazza, pop-rocka i americane (ako ćemo malo karikirati, čak je i serija “Perfect Strangers” snimana tih godina!) – ali jednostavno se nije pokazala artistički dovoljno jakom da bude ranim testamentom svih tih stremljenja, za razliku od npr. spomenutog Gabrielovog soundtracka, kojeg je u području world musica danas apsolutno nemoguće previdjeti, iako je nastao prije dvadesetak godina.

Methenyev se album pokazuje preplitak kako za Gabriela tako i za one koji su došli nakon njegova albuma, poput Lambchopa i njihovu sintezu americane i jazz elemenata.

Drugi disk u tom smislu ne poboljšava bitno krvnu sliku – najbolja je uvodna “Back in Time“, koju Thielemansova harmonika briljantno iznosi kao popravni za “Antoniu” s prvog diska, te “A Change in Circumstance” kao veoma lijepa minijatura za harfu (koju svira Skaila Kanga) i orkestar.

Ostale tri skladbe uistinu ne donose ništa novo – “Understanding” zvuči kao nedovoljno zanimljiv pop, “Look Ahead” doslovno je prekratka za ocjenu, a zaključna “Et si c’était la fin (As if It Were the End)” još je jedan konkurent za glavnu temu kakve melodrametske američke obiteljske serije.

Novo slušanje “Secret Story” tako ostavlja neugodan okus u ustima, poput ljubavi iz gimnazije koju ste sreli nakon dugo vremena, da bi vam otkrila kako se već onda povlačila sa sumnjivim tipovima, zbog čega je danas bivša ljepotica s dubokim brazgotinama godina na koži.

Bonus-disk pak traje niti sedamnaest minuta, a popratna knjižica iznimno je tanka sadržajem – jedini sadržaj je detaljan popis glazbenika i instrumenata uz svaku pjesmu, uz veoma šaren i konfuzan artwork koji se sastoji od kolaža mnoštva šarenih sličica. Ovakvo likovno oblikovanje dobra je analogija materijalu pohranjenom na dva CD-a u veoma robusnoj, lijepo oblikovanoj četveroslojnoj kutiji, koja ipak nikome nije presudan razlog da nabavi skuplje izdanje.

Osim, dakako, velikim ljubiteljima upravo ovog Methenyevog albuma – no za sve one, koji se s njime susreću prvi put, treba reći kako pola zvjezdice ide na dodatni disk i dvije solidne skladbe na njemu. Već dugo se nije dogodilo da jedan, u svoje vrijeme gotovo eponimni disk, tako teško podnosi protek vremena.