Moderna verzija rock progresije

“No World for Tomorrow” je četvrto poglavlje ambiciozne konceptualne futurističke priče njujorške skupine Coheed And Cambria. Preciznije, radi se o njihovom četvrtom studijskom albumu, nakon “Second Stage Turbine” (2002.), “In Keeping of Secrets of Silent Earth: 3” (2003) i prije dvije objavljen “Good Apollo, I’m Burning Star IV, Vol. I: From Fear Through the Eyes of Madness”.

I dok bi s tekstualne strane album komotno mogao biti korišten za neku SF-priču, s muzičke se radi o jednom dosta kompleksnom, i moram to reći, jako dobrom ostvarenju. Kojeg je dosta teško temeljito opisati, obzirom da u sebi sadrži razne utjecaje, pa ćemo se osvrnuti na neke najzastupljenije.

Tako kroz muzički kontekst svoje mačeve ovdje ukrštavaju progresivni, hard, alternativni i classic rock, heavy i ‘modern’ metal, pop i post grunge, a malim dijelom i post-HC.

Ne znam koliko sam uspio ovime dočarati izgled ove muzike pa ću zato pokušati kroz ‘dodire’ s nekim bendovima. Recimo, mogli bi se tu naći utjecaji The Whoa, Led Zeppelina, Uriah Heepa, Rusha, The Policea, Queensrychea, At-The Drive Ina, Guano Apesa, Audioslavea, Diamond Heada, a od novijih bendova, barem onih koje sam ja malo više proučavao, može se pričati o ozbiljnim poveznicama sa skupinama Sparta i The Mars Volta.

E sad, definitivno bismo ovdje mogli upotrijebiti i izraz progresivni rock ili čak i metal, jer ovo u biti i jeste progresivna muzika, barem u smislu svojih ‘modernijih’ kretanja. Međutim, utjecaj drugih stilova toliko je očit da se ne bih upuštao u tako usko ograničen opis.

To kako ćemo ga nazvati manje je bitno od činjenice da se radi o materijalu s čvrstom, energizirano-nabrijanom srednjeritmičkom konstrukcijom. Na koju su nadograđene tečne melodije sa snažnim rock riffovima, krasnim hard ‘n’ heavy solažama, space synthevima i klavijaturama, skladnim pjevanjem, koje odlično ‘surađuje’ s gitarističkim tehniciranjem, te vrlo kvalitetnom, maksimalno moderniziranom produkcijom.

Preciznije rečeno, ovo je vrlo lijep album za slušanje, s kontinuirano jakom dozom melodioznosti, koja zna dodirnuti i granicu ‘mainstream rocka’. Ipak, ‘komercijala’ se vješto izbjegava izmjenama psihodelije, emocija, tuge, depresije, ali i, uglavnom instrumentalnih, ‘izljeva’ radosti i sreće. S time da i utjecaj epskih elemenata nije baš u potpunosti za zanemariti. Sve to skupa zahtijeva puno koncentracije, pa čak i razmišljanja kad se sluša.

Ušima ugodne, onako neobavezne su “The Hound (of Blood and Rank)” i “Feathers“, ‘skliske’, brže heavy pop pjesme, a progresivniji su naslovi “The Running Free” i “Gravemakers & Gunslingers“, s utjecajnim ‘space’ klavijaturama i classic HM solažama.

Puno osjećaja, emocija, depresije, skoro pa boli, izraženo je kroz power baladu “Mother Superior“, i to ponajviše kroz uvodne akustike, ali i gudala, orkestralije, puno deep baseva te nježnog pjevanja.

A još je ‘tužnija’ završna “On the Brink“, peti dio “The End Completea“, u kojoj sve ‘pršti’ od ‘depre’; od početnih syntheva, preko tugaljivih vokala, pa akustika, orkestralnih klavijatura, piana, gudala, solaža, sve do ‘jazzy’ baseva.

Usprkos toj tuzi, koja se u kontinuitetu povećava od sredine prema kraju albuma, pogotovo kroz pet poglavlja “The End Completea“, ovaj album ipak nudi jasnu zraku svjetlosti koja svojom oštricom ‘reže’ negativnija ‘zbivanja’.

U rangu je, barem tako mislim, The Mars Voltinog “Amputechture” ili Spartinog “Porcelaina”. Jer to su dva stvarno dobra albuma, a “No World for Tomorrow” apsolutno im je uz bok. I to po svim svojim proporcijama.