Korijensko i stadionsko

Prvi plavi ovratnik svjetske rock muzike od milja zvan ‘The Boss’ možda je kronološki pred penzijom, ali albume izdaje kao da će po hrvatskim kriterijima u penziju (to znači iza 75. godine života).

Na novom albumu “Wrecking Ball” Springsteen na svoj način komentira trenutnu neveselu socijalnu situaciju u kojoj vladaju banke, a ceh plaćaju građani plačući (“Gambling man rolls the dice, working man pays the bill“, “Shackled and Drawn“).Uz to, ako nekom nije dosta depresivne atmosfere 28 godina stare “My Hometown”, tu je sada “Death To My Hometown” o pljačkašima koji dolaze nečujno, uzimaju domove, razaraju obitelji i uništavaju živote. Tko bi mogli biti ti pljačkaši? Kurvini sinovi iz istoimene Štulićeve pjesme? Ne, nego vjerojatno bankari, koji dobivaju toplu ljudsku posvetu u “Jack of All Trades” (“The banker man grows fat, the working man grows thin“).

“Wrecking Ball” ipak nije skroz utopljena u crnilo, nego rješenje vidi u povezivanju otuđenih ljudi – u “We Take Care of Our Own” ‘Gazda’ kroz propulzivne ritmove i himnične dionice tužno konstatira da se ljudi sve više brinu samo za sebe.

Bruce je snimio još jednu ploču koja bez srama može nositi njegov potpis: da se bez kalkulacija opet stavio na stranu potlačenih i to u svijetu u kojem ljudi mijenjaju stavove k’o gaće ipak nešto znači. U društvo si je pozvao Toma Morella (ex-Rage Against the Machine), dvije pjesme sadrže saksofonske dionice pokojnog Clarencea Clemonsa (dobio je i posvetu na omotu), a “Wrecking Ball” prva je Springsteenova ploča koja sadrži repanje (“Rocky Ground“). “Shackled and Drawn”, “We Are Alive” i još neke evociraju duh starijih stvari američke tradicionalne pjesmarice, što će reći da je s ovom pločom Springsteen ciljao nastaviti rad velikih protestnih autora. U tome je uspio tek donekle.

“Wrecking Ball” jedan je od rijetkih Springsteenovih albuma koji dotiče Springsteenov ‘rockerski’ (uvodna “We Take Care of Our Own”) i ‘protestni’ opus (odnosno Brucea s “Nebraske”, “Ghost of Tom Joad”, “Devils and Dust”, “We Shall Overcome”…), čime album dobiva na širini, no povremeno pjesme zvuče kao da nisu s iste priče, a izvedbe zvuče izvještačeno, s manjkom one poznate E Street Bandovske siline. Istini za volju, čak i kad je snimao bez benda iz Ulice E, Springsteen je znao biti uvjerljiv, ali na albumu “Wrecking Ball” fali ‘ono nešto’.

Kad se pogleda popis ljudi koji su svirali na ovoj ploči, stječe se dojam da je riječ o telefonskom imeniku nekog manjeg gradića (tek su pojedini članovi E Street Banda uključeni u rad na ovom albumu i to u nekim pjesmama), a u mozgu zlobnika javit će se pomisao o babicama i djetetu. Uza sve dobre namjere Bossa i sljedbenika, dojam je da dio pjesama (recimo, “Shackled and Drawn” ili “Death To My Hometown”) u vremenu prije 10-20 godina ne bi završio ni na kompilaciji neizdanih djela “Tracks”, a kamoli na službenom albumu.

Ovo je jedan od slabijih Springsteenovih albuma, ali kad se kaže da je slabiji, to znači da je svejedno uspio donijeti nekoliko pjesama zbog kojeg ga valja imati (“Jack of All Trades” ubraja se među najbolje pjesme koje je izdao od 2000. naovamo).