Vodič za putovanje u unutarnji svijet

Poruka popularne muzike vrlo je jednostavna: ostati mlad. Da bi to postigli, mnogi umjetnici poduzimaju brojne, ponekad i sumanute zahvate da održe suludi ritam vremena i da ostavljaju dojam svježine, pucanja od snage i mladosti.

A onda imamo Leonarda Cohena. Kad se krajem 1967. pojavio na sceni s antologijskim prvim albumom, bio je u tada ne-rockerskim tridesetima, star otprilike onoliko koliko je imao Dante kad je prolazio kroz pakao. Zlobnici bi rekli da je tako i zvučao. Njegov nejaki, ali sugestivni bariton bez problema je interpretirao pjesme koje su već tada doživljavale svakodnevne obrade i te su pjesme posjedovale neočekivanu dubinu za očekivanja popularne muzike. Od tada naovamo, svakim albumom Cohen je dodavao još koju recku kredibiliteta na svoj ionako sve impresivniji konto, pri čemu se uglavnom nije zaletavao s izdanjima (je li to lijepa fraza koja prikriva činjenicu da je objavio 12 studijskih albuma u 45 godina diskografske aktivnosti?). Na svakom albumu zvučao je sve starije, a na svom friškom studijskom projektu, “Old Ideas” zvuči, pogađate kako. Osobni dojam je da Cohen zvuči poput uskrslog Tina Ujevića koji je, nakon što je opet došao na zemlju, pohitao pravac u kafanu, naručio jednu litru crnog, i zapjevao s bendom kojeg je tamo zatekao. Smrt, depresija, žudnja, ljubav, sve to je vidio, gotovo sve je probao i o svemu će tome Cohen kroz svoj duboki šapat reći kako se preživljava.

U svojoj misiji ima izuzetnu pomoć pratećeg benda, koji odlično čita šefa i nadograđuje njegove ideje u pravcu bluesa (briljantna “Darkness” s jednostavnim, a efektnim rifom), countrya (“Banjo“) ili folka (predivna “Come Healing“), pa čak i (sporijeg) funka (“Different Side“). Utjecaj benda je toliki da su dame i gospoda iz istog zaslužili ime po principu Bob Dylan and The Band ili Neil Young and The Crazy Horse.

Osim što je kvalitativno album u skladu s Cohenovom reputacijom, “Old Ideas” već je uspio oboriti rekord kao njegova najprodavanija njegova ploča, i to sve u 78. godini života autora. Tome su prethodile izuzetne serije koncerata (koncert u zagrebačkoj Areni također je bio sjajan), vjerojatno dugo, precizno i strpljivo krojenje pjesama da bi sada, početkom 2012., zasjale i zasjenile mnoge mlađe autore i izvođače (samo “Anyhow” ostavlja dojam pjesme slabije kvalitete u odnosu na ostale).

S obzirom na kompletnu Cohenovu ‘naopaku’ karijeru, ne čudi što album otvara pjesma “Going Home” koja je prikladnija za zatvaranje, a to vrijedi i za drugu po redu, odulju “Amen“. Zadnja “Different Sides” u svom, relativno rečeno, bržem ritmu bi u rukama nekih drugih muzičara otvarala ploču, a s ovakvim rasporedom pjesama kao da ne zaključuje rečenicu, nego ostavlja tri točkice na kraju. Cohenov glas u solidnoj je formi, povremeno preravan (ajme, pa to je velika vijest!), ali uspijeva se s muzikom bešavno povezati u seriju intimnih, melankoličnih, uglavnom komunikativnih pjesama.

“Old Ideas” esencijalno je audio-štivo za sve usamljenike intelektualce (pogotovo intelektualke) koji žele biti zavedeni istovremeno stihovima, muzikom i diskretnim šarmom gospode starije škole.