Raskoš i blještavilo električnih očiju ne blijedi

Gotovo pa u dan poklopio se izlazak šestog koncertnog “Battle Cry” i drugog studijskog izdanja “Sad Wings of Destiny” istinskih ikona heayv metala Judas Priest.

Naravno, razlika je samo u godinama, a njih je između ta dva izdanja prošlo nekih ‘sitnih’ četrdeset. I dok je u slučaju studijskih albuma poprilično lako napisati analizu, naravno, pod uvjetom da ste u potpunosti upućeni u materiju, kod koncertnih djela, posebice onih dostupnih i na vizualnom formatu, stvar je nešto kompleksnija.Naime, često se javlja dvojba je li u opisu takvih izdanja važnije akcent staviti na sam bend, odnosno na koncert, situaciju/atmosferu na pozornici i u publici, ili pak na izgled i formu cjelokupnog izdanja. Opisivanje koncerta uglavnom bude analiza već analiziranog i dolazi kao zadatak s jedne, a ‘bitka’ s modernom današnjom tehnologijom i post-produkcijom tona, poliravanjem svijetla, uglađenošću slike, dodavanjem popratnih sadržaja i slično, s druge strane ‘priče’.U studijskom poslu često se zna pretjerati, da ne kažem zabrljati, pa koncerti kao središnji sadržaj katkad znaju zagubiti svoju izvornost ili se ‘utopiti’ u moru raznoraznih dodataka.

Srećom, ovdje se nije previše brljavilo s jurcanjem kamera i čestim izmjenama kadrova, a i po tonu i slici se nije prčkalo više nego se mora pa je taj dio odrađen u najmanju ruku korektno. Također nema dodatnih sadržaja, ‘making-ofova’, dokumentaraca i koječega drugog pa je fokus samo na koncertu Judas Priesta na Wacken Open Airu održanom 1. kolovoza 2015. DVD izdanje sadrži tek tri dodatne snimke s koncerta u Poljskoj, a CD niti to – samo (skraćeni) nastup na WOA 2015, pa ‘posla’ s dodatcima – nema.

Kada kao šmrkelj na pragu srednje škole čuješ spomenik metala kakav je live album “Unleashed In The East” u nastavku života od takvog benda više ne možeš, a bogme niti ne smiješ očekivati manje. Ipak koliko god da je velik, ogroman, nemjerljivo važan bend, i to ne samo u heavy okvirima, poznato je da je Judas Priest imao nekoliko perioda s ozbiljnim posrtajima. Ali početni albumi, pa oni prve polovice ’80-ih, poput “British Steel” ili “Screaming For Vengeance”, a da ne govorimo o “Painkiller”, vjerojatno najbolji metal album post-osamdesetih, bendu su osigurali počasno mjesto u glazbenim enciklopedijama.

I potpuno je nevažno, totalno irelevantno je li nešto ili nije ništa suvislo i pametno napravio nakon “Painkillera”. Jer većina prije je – glazbena lektira. Ostavština kakvu ima jako mali broj glazbenika, toliko široka, visoka, duga i duboka da na njoj može graditi slavu dok je ‘svijeta i vijeka’. Jer kada i nisu imali nešto posebno dobre albume koncertni nastupi bili su im u pravilu sjajni. To se nije mijenjalo praktički 40-ak godina, pa čak i u periodima kada je pjevao Tim ‘Ripper’ Owens, čiji je, kako smo nekada davno spomenuli, najveći problem bio što je došao zamijeniti pjevače koje se ne može zamijeniti.

Iako, prije nekoliko godina dalo se naslutiti da je biološki proces ozbiljno nagrizao i Judas Priest, ozbiljno se razmišljalo (i govorilo) o raspadu, no priča se najednom okrenula, odluka se promijenila i nastavilo se dalje. Doduše, bez K.K. Downinga, no u Richieu Faulkneru, nekadašnjem članu pratećeg benda Steve Harrisove kćerke Laureen našla se i više nego dobra zamjena koja je unijela, očito potrebnu dozu ‘svježe krvi’.

Tome usprkos, Judas Priest na istom mjestu gdje je održan i ovaj koncert, ali četiri godine ranije, po osobnom sudu temeljenom na nazočnosti događaju, nije održao neki nezaboravan koncert i dojam da je doista došao do pred kraj svoga puta bio je tada poprilično jak. Dosta se tada toga zapilalo, sviralo preko dva sata, Rob neke od ključnih dionica nije mogao vokalno ‘izvući’, bilo je i sviralačkih razilaženja, pa se zaključak o nužnosti prestanka nametnuo sam od sebe.

Nastavilo se dalje te snimio prosječan “Redeemer of Souls” kojeg je popratila turneja čiji je sastavni dio i ovaj koncert. I to dobar koncert, bazično puno drukčiji od onog kojeg sam pogledao na istom mjestu 2011. godine. Tada se svirao (čak zamorno predugi) best-of, a ovdje se to svelo na prihvatljivih sat i pol (barem toliko ima na DVD-u), kojem je prvi dio bio fokusiran na spomenuti album predstavljen s nekoliko njegovih naslova (“Battle Cry”, “Dragonaut”, “Halls of Valhalla”, “Redeemer of Souls”) ukrašen s bezvremenskim numerama poput “Metal Gods”, “Victim of Changes”, pa ajde, neka to bude i “Turbo Lover”.

Drugi pak je dio, u kojeg uvodi laganiji finjak “Beyond The Realms of Death” klasičan ‘judasovski greatest hits’ koji i mora i može zadovoljiti svakog fana benda, pa i heavy metala općenito (“Breaking The Law”, “The Hellion”, “Electric Eye”, “You’ve Got Another Thing Coming”, “Painkiller”, “Living After Midnight”).

Osim kvalitetno posložene i balansirane set-liste, treba svakako istaknuti da je Rob Halford jako dobro otpjevao koncert, uključujući i brojne zahtjevnije dionice (“Victim of Changes”, “Painkiller”). Naravno, ulaz s motorom na stage (“Hell Bent For Leather”) i kožnata modna ‘osvještenost’ u kojoj su mjesta našle i neke jakne iz davnih dana (back motiv albuma “Screaming For Vengreance”) tradicija su koja se ne iznevjeruje.

Mlađahni Richie je svoj dio zadatka drugog ili prvog gitariste odradio krasno, dojam je da je u bendu puno duže nego jeste, svojom modernom svirkom Glennova je istinska potpora, a pojačanom aktivnošću na pozornici i modernijem gitarističkom pristupu protuteža je staloženom i mirnom čovjeku s drugom gitarom. Standardno stamenim ritam sekcijama vječnih ‘ljudi iz drugog plana’ Iana i Scotta također se nema što posebno za dodati, a posebice ne za oduzeti. Pa smo tako dobili jedan jako dobar koncert kojeg će fanovi benda rado imati u svojoj kolekciji.

I dok je DVD bogatiji za tri pjesme, “Screaming For Vengeance”, “The Rage” i “Desert Plains”, snimljene na klupskom nastupu u poljskom Gdansku, CD je, osim što nema bonusa, ‘kraći’ i za dva ‘hita’, “Turbo Lover” i “Living After Midnigh”, te za Robove govorne ekspade među pojedinim pjesmama.

Realnost je da su godine ‘stisle’ Judase kao i cijelu njihovu generaciju, ne samo glazbenika već i fanova i to je nešto od čega se ne može pobjeći. No da se još uvijek radi o sjajnom bendu na kojem generacija nastala zadnjih 20-25 godina mora učiti kako treba izgledati jedan pravi koncert, to nema niti minimalne dvojbe.

Za većinu, ako ne i skoro sve izvođače spomenutog perioda, Judas Priest i ekipa ‘diosaura’ nastalih ’70-ih i ’80-ih, koja nikako da izumre, još je uvijek klasa. Nešto za njih nedodirljivo. Nešto s ‘nekog drugog planeta’.