Repetitorij Bowiejeve karijere

Nakon deset godina diskografskog mirovanja, kao grom iz vedra neba ukazao se novi album Davida Bowieja ‘krivo’ nazvan “The Next Day“.

Cjepidlake će odmah reći da je mnogo bolje ovaj album nazvati “The Day Before” jer se njegov autor umnogome okreće prošlosti. “The Next Day” zvuči poput kompilacije što je sve Bowie radio u svojoj dinamičnoj karijeri, s naglaskom na raniji dio karijere. Brojne su asocijacije na mjesec i zvijezde, kao i miris rane psihodelije.

Osim toga, imamo balade na tragu Roya Orbisona (“Valentine’s Day“), space rock (“The Stars Are Out Tonight”), klaustrofobični funk (“Love Is Lost“), ambijental koji miriše na ‘berlinsku trilogiju’ (“Heat“), gitaristički rock na tragu grupa R.E.M. (“I’d Rather Be High“), i E.L.O. (“You Feel So Lonely You Could Die“), no Bowie ne bi bio Bowie kad ne bi utjecaje prilagodio sadašnjem vremenskom trenutku. Ukratko, pjesme reflektiraju Davida u mirnijoj, refleksivnoj životnoj fazi, kada se oslanja na svoje ogromno iskustvo, prije nego na njuh za trendove i kada ostavlja dojam da si je dozvolio pravo na grešku. To naravno ne znači da je “The Next Day” loš album (naprotiv), nego “The Next Day” zvuči kao najopuštenija Bowiejeva ploča na kojoj najmanje dokazuje u smislu egzaktnih parametara i pomicanja (žanrovskih) granica, ali se to obilato nadoknađuje nadahnutim pjesmama.

U singlu “The Stars Are Out Tonight” uvod će podsjetiti na The Cardigans, no Bowie je uvijek volio nešto citirati i to je u pravilu radio sa stilom. Na ovoj ploči Bowie citira i sebe i opet to čini sa stilom. Uvjerljiviji dojam ostavljaju atmosferične, psihodelične teksture, unutar kojih (što je netipično za njega) uspijeva čak dozvati dašak tople nostalgije dobrih starih vremena, dok je tvrđi dio ploče korektno odrađen, ali s manje šarma. Pogotovo to vrijedi za “Dancing Out In Space” i “If You Can See Me“, koje ostavljaju dojam najmanje nadahnutih brojeva.

“The Next Day” je album koji se može slušati i današnji i idući dan.