Iz sve snage u šezdeset četvrtoj

Najava da Charles Tolliver snima svoj prvijenac za Blue Note i uz najbolju volju zvučala bi dvojbeno. Prvi dio sumnjičavog silogizma svakako je sam Tolliver – trubač kojeg se koncem šezdesetih mirne duše moglo zvati ‘dečko koji (najviše) obećava’, suradnik Maxa Roacha, Booker Ervina, Geralda Wilsona, Horace Silvera… i čija su dva prva albuma “Paper Man” (1968.) i “The Ringer” (1969.) uistinu vrhunska hard-bop ostvarenja, sasvim adekvatni sljedbenici opusa drugog kvinteta Milesa Davisa.

Jedan od najprobojnijih glasova konca šezdesetih, često uspoređivan s Freddieem Hubbardom, spomenutim je albumima zapravo dosegao Hubbardove najuspjelije snimke tog perioda, “First Light” i “Red Clay” – a možda ih i nadmašio, nakon čega je otišao korak dalje i oformio hvaljeni big band Music Inc, s kojim je uredno snimao i radio.

U tom svjetlu, njegovo potpuno (ali potpuno) nestajanje na jazz sceni polovicom sedamdesetih, kao da ga nikada nije ni bilo, nejasno je koliko i radikalno. Tollivera se doslovno moglo svijećom tražiti, par sporadičnih albuma u osamdesetima prošli su nezapaženo, da bi 2002., nakon gotovo trideset godina pauze, okupio kratkoročni kvartet s pijanistom Stanleyem Cowellom. No, obzirom na ukupnu krvnu sliku Tolliverove diskografije, neće biti pogrešno ako se “With Love” uistinu smatra novim početkom za danas 64-godišnjeg glazbenika.

U tom smislu, druga premisa sumnjičavosti otpada na Blue Note – prilično ziherašku, grand-produkcijsku etiketu koja snima novi projekt nekadašnjeg čuda od trubača, koji je danas u visokim godinama. Konkluzija opće sumnje ostvaruje se pak u činjenici da je Tolliver, od svih mogućih glazbenih segmenata, krenuo upravo u big band-teritorij. S jedne strane, nemoguće je ne povezati novi projekt s radovima Music Inc pa uočiti moguću nostalgiju za boljim vremenima i inspiracijom. S druge strane, volumen i raznolikost zvuka big banda prilično su prokleta igračka, koje pretjerano ambiciozne a nedovoljno promućurne skladatelje lako zna odvesti u kičeraj i opetovano poigravanje klišejima.

Koliko profinjen glazbenik treba biti da se nakon svega snimljenog u big band-fahu napravi nešto uistinu zanimljivo, najbolje pokazuju dva primjera: Lee Konitz koji je svojim New Nonet projektom bravurozno zaplesao na žici iznad big band-provalije, ali se lukavo odlučio ne baciti potpuno u nju, dok s druge strane stoji genijalni free moloh Peter Brötzmann, čiji je tentet toliko vrhunski da je s njime teško uopće raditi usporedbe.

No, već nakon prvih par minuta sve sumnje padaju u vodu. Charles Tolliver se vratio – i to kako! “Cilj mi je ostvariti energiju malih sastava u formi big banda“, izjavio je u nedavnom intervjuu, i čini se kako je upravo ovo ideja vodilja čitave ploče. U pitanju je uistinu vrhunski ambiciozan zadatak, čija je zahtjevnost mnogo jasnija nakon preslušavanja čitavog albuma – koji zvuči kao da se Tolliverov big band-brod usidrio negdje na sjecištu prvih ploča Cecila Taylora (npr. “Looking Ahead!”, na kojeg podsjeća odlična početna “Rejoicin’” u blago slobodnom i žestoko nabrijanom 3), zatim “Miles Smiles” Milesa Davisa iz šezdesetih (što nije slučajno obzirom da je Tolliver snimio “Paper Man” upravo s Hancockom i Carterom!) i vlastitih iskustava s Music Inc (koji je “Mournin Variations” snimio još 1975. na ploči “Impact”).

Način na koji se sva ova iskustva prožimaju kroz svirku veoma je impresivan. Big band je tu da swinga i ljulja, no dojam je kako je njegova prva svrha da svojom pomalo rastrojenom, frenetičnom snagom osigura dovoljno nove energetske municije za razvoj skladbi, dok je primarni improvizatorski akcent upravo na trenucima u kojima čitav sastav zvuči kao kvintet ili sekstet.

Kvaliteta takvih trenutaka je zapravo vrhunac čitave ploče, koji u najboljim momentima podsjeća na iznimne dane hard-bopa (“Mournin’ Variations“), za što osobite zasluge pripadaju odličnom bubnjaru Victoru Levisu, čija izdržljivost, nijansiranost i snaga čine naklon Tonyu Williamsu (posebno u “Hit The Spot“), što je u kombinaciji s legendarnim Cecilom McBeejem na basu sasvim neumorna kombinacija.

Tolliverova srčanost i žestina adekvatni su onoj ritam sekciji i na momente oduševljavaju; kad se tome doda pijanist Stanley Cowell, čija su finoća i energičnost sjajan dodatak duetu McBee-Lewis, dobiva se sasvim intrigantni juice slobodnijeg grand-zvuka i improvizatorskih sloboda; pri čemu je oboje toliko dobro balansirano i zanimljivo da ćete ploču morati slušati nekoliko puta.

Čak je i obrada “Round Midnight” prilično nadahnuta i zanimljiva, dok je jedini minus ‘slastičarska’ naslovna skladba. Uprkos tome, ovako zanimljivog big band-albuma odavno nije bilo.

Što će Tolliver dalje, pitanje je, ali nakon ovakvog albuma valja dobro uprti oči u njegovo sljedeće izdanje. Na ovoj ploči uistinu zvuči kao da proživljava drugu mladost i na dostojan način prezentira svoj vrhunski, a zaboravljeni talent. Nadamo se da će ovaj polet i potrajati.