Proslava za Raya i za raju

    1202

    Willie Nelson and Wynton Marsalis feat. Norah Jones

    Here We Go Again: Celebrating The Genius Of Ray Charles

    Datum izdanja: 25.03.2011.

    Izdavač: Blue Note / Dallas Records

    Žanr: Jazz, Soul

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hallelujah I Love her So
    2. Come Rain Or Come Shine
    3. Unchain My Heart
    4. Cryin’ Time (feat. Norah Jones)
    5. Losing Hand
    6. Hit The Road Jack (feat. Norah Jones)
    7. I’m Moving On
    8. Busted
    9. Here We Go Again (feat. Norah Jones)
    10. Makin’ Whoopee (feat. Norah Jones)
    11. I Love You So Much It Hurts
    12. What’d I Say (feat. Norah Jones)

    Vrlo plodni izvođači (svako malo izdaju albume) Willie Nelson i Wynton Marsalis do sada su već surađivali na primijećenom albumu “Two Men With The Blues“, a na ovom live-albumu im se na nekoliko pjesama pridružuje Norah Jones.

    Album je ustvari snimka nastupa u spomen Ray Charlesu iz veljače 2009. Samu ploču možemo nazvati – narodno veselje. Izvrsne, energične izvedbe pršte, izvođači, odnosno Norah, Wynton i Willie, nikad nemaju ‘neke genijalne ideje’ kako svojim glasom, odnosno prekomjernim fraziranjem u stilu ‘vidi što sve mogu sa svojim grlom’ upropastiti pjesmu.

    Uostalom, Willie snima previše ploča da bi se sada raspjevavao, a Norah je manje sramežljiva i pjeva bolje i raznovrsnije nego na svom albumu “The Fall“. Jazz-trubač Wynton Marsalis sa svojim sjajnim kvintetom pruža instrumentalnu podršku, i to čvrstu, strukturiranu i prozračnu (pjesme nikad ne zvuče prenakrcano). Improvizacije i solaže vrlo su zanimljive i čak nadmašuju izvedbe Nelsona i Jones.Već uvodnom pjesmom “Hallelujah I Love Her So” slušatelju se usne razvlače u smiješak, jer dobiva razigranu verziju starog klasika. “Hit The Road Jack” prikazuje Noru u drugom svjetlu od onog koje se čuje na njenim albumima – možda više od toga dobijemo u budućnosti. Izvrsna jazz-dizalica “I’m Movin’ On” otvara drugi dio ploče u kojem dramaturgija popušta (ali samo dramaturgija) da bi se preko “Here We Go Again” završilo s “What I’d Say“.

    Album ipak nije savršen (savršenstvo ipak ne postoji, je li?): slaba točka je Williev glas, kojem vrijeme više nije saveznik, i to svojim iskustvom i ostalim trikovima prikriva sve slabije. No, i sa slabijim glasom Willie jede malu djecu za doručak.

    Here We Go Again” ubija tri muhe jednim udarcem jer je primjer dobrog ‘tribute-to’ albuma, dobrog koncertnog albuma i može potaknuti neupućene da krenu istraživati opus Raya Charlesa. Osim toga, “Here We Go Again” primjeren je CD za svaki tulum na kojem se želi čuti malo dobrog koncertnog jazza.

    Muziku podržava