Folk-pop sirena

Nikako ne možete ostati ravnodušni. Mlađahna Amerikanka južnokorejskoga podrijetla Priscilla Ahn, donijela je prijeko potrebno osvježenje folk-pop sceni. Naoružana samo gitarom, usnom harmonikom i nježnim, anđeoskim glasom debitantskim je albumom na najboljem putu postati jedna od najboljih kantautorica novije generacije.

Postoje melodije koje vam iz nekog neobjašnjivog razloga izmame osmijeh, postoje boje glasova zbog kojih vam je toplo oko srca, a u slučaju 24-godišnje Ahn dobijete oboje u istome paketu.

Prije nego je potpisala za uglednu kuću Blue Note, bila je zvijezda terase jednog losanđeleskog hotela, a 2006. je godine objavila obećavajući eponimski EP (sa skicama “I Don’t Think So” i “Dream“) koji je odlično nagovijestio dolazak veličanstvenog talenta.

Upućeniji znaju što predstavlja izdavačka kuća Blue Note, dovoljno je reći da odgovorni ljudi ondje imaju sjajan njuh. U početku orijentirana isključivo prema jazzu, posljednjih se godina otvorila i prema drugim žanrovima: 2003. iz njihove nas je radionice pokorio jazz-pop Norah Jones, a 2009. bi morala biti godina Priscille Ahn i njezina albuma “A Good Day“.

Willya Masona opravdano su usporedili s mladim Bobom Dylanom i bez ikakvoga pretjerivanja Priscillu Ahn ćemo staviti uz bok Joni Mitchell na početku njezine karijere. Osim glasovnih mogućnosti, tu je i vješto prebiranje po žicama (doduše, nema onih čudnih Mitchellinih akorda, jedan kapodaster je posve dovoljan) te umjerena doza usne harmonike.

Veže ih i sposobnost ispričati priču, isplesti početak, zaplet, vrhunac i kraj, uz pravu primjesu nužno potrebnog cinizma. Malo je danas izvođača koji vas s lakoćom uvuku u svoj svijet, natjeraju vas da zbilja slušate album, a ne da ga samo čujete. Malo je izvođača koji će vas odvući od svjetovnih problema pružajući vam jedno mistično iskustvo zbog kojega se više smiješite i osjećate zadovoljniji samim sobom.

Čas zaigrana djevojčica, čas žena u punom smislu riječi, Priscilla Ahn najljepše je iznenađenje tekuće godine. A da su ispred nje najbolje godine i da će se o njoj još itekako čuti govori i dojam kako “A Good Day” nipošto ne zvuči kao debitantski album, već kao zrelo i sigurno autorsko djelo.