Proslava za Raya i za raju

Vrlo plodni izvođači (svako malo izdaju albume) Willie Nelson i Wynton Marsalis do sada su već surađivali na primijećenom albumu “Two Men With The Blues“, a na ovom live-albumu im se na nekoliko pjesama pridružuje Norah Jones.

Album je ustvari snimka nastupa u spomen Ray Charlesu iz veljače 2009. Samu ploču možemo nazvati – narodno veselje. Izvrsne, energične izvedbe pršte, izvođači, odnosno Norah, Wynton i Willie, nikad nemaju ‘neke genijalne ideje’ kako svojim glasom, odnosno prekomjernim fraziranjem u stilu ‘vidi što sve mogu sa svojim grlom’ upropastiti pjesmu.

Uostalom, Willie snima previše ploča da bi se sada raspjevavao, a Norah je manje sramežljiva i pjeva bolje i raznovrsnije nego na svom albumu “The Fall“. Jazz-trubač Wynton Marsalis sa svojim sjajnim kvintetom pruža instrumentalnu podršku, i to čvrstu, strukturiranu i prozračnu (pjesme nikad ne zvuče prenakrcano). Improvizacije i solaže vrlo su zanimljive i čak nadmašuju izvedbe Nelsona i Jones.Već uvodnom pjesmom “Hallelujah I Love Her So” slušatelju se usne razvlače u smiješak, jer dobiva razigranu verziju starog klasika. “Hit The Road Jack” prikazuje Noru u drugom svjetlu od onog koje se čuje na njenim albumima – možda više od toga dobijemo u budućnosti. Izvrsna jazz-dizalica “I’m Movin’ On” otvara drugi dio ploče u kojem dramaturgija popušta (ali samo dramaturgija) da bi se preko “Here We Go Again” završilo s “What I’d Say“.

Album ipak nije savršen (savršenstvo ipak ne postoji, je li?): slaba točka je Williev glas, kojem vrijeme više nije saveznik, i to svojim iskustvom i ostalim trikovima prikriva sve slabije. No, i sa slabijim glasom Willie jede malu djecu za doručak.

“Here We Go Again” ubija tri muhe jednim udarcem jer je primjer dobrog ‘tribute-to’ albuma, dobrog koncertnog albuma i može potaknuti neupućene da krenu istraživati opus Raya Charlesa. Osim toga, “Here We Go Again” primjeren je CD za svaki tulum na kojem se želi čuti malo dobrog koncertnog jazza.