Retro ili album za nove generacije metalaca, pitanje je sad

Ime benda, jedan od njegovih glavnih membera (Trym (Emperor, Zyklon)) i izdavačka kuća za koju je objavljen, dali su mi naslutiti da bi se na “Evolution Hour” mogla čuti žestoka, brutalna muzika, poput blacka ili štogod sličnog. No, već prvi taktovi nude potpuno suprotni scenarij od očekivanog.

Naime, Paganize je na svojem prvom albumu predstavio moćan progresivni heavy i malo power metal, s jakim osloncem na zbivanja u osamdesetima. I to onima po uzoru na Queensryche, a od novijih bendova mogli bismo ih usporediti sa zemljacima Pagan’s Mind.

Istina, nedostaje tu malo dramaturgije, progresivi svojstvene kompleksnosti, ali i ponuđeni elementi dosta su dobro prezentirani, a ujedno i producirani na modrniji način. Iako bi dobro došle ozbiljne klavijature, snažni heavy riffovi, double solaže i groovy ritmovi nude dovoljno argumenata da se preslušavanju ovog albuma priđe krajnje ozbiljno.

Ono što malo zaostaje su vokalne sekcije, koje se u većem dijelu svojih intonacija čine nekako preslabe, pa čak i malo podproducirane, ali, to ne umanjuje ukupan pozitivan dojam o albumu.

Sve istaknute karakteristike, plus power druming, objedinjuje prva pjesma “The Hour“, a jedna od boljih vokalnih izvedbi ona je u pjesmi “Conscience“, gdje Geirov način pjevanja malo sliči miksu Geoffa Tatea i Rob Halforda. U ovom izdvajanju istaknuo bih još i pjesme “The Wraith” i “Divinity In Vain“, s dosta “maidenovskog” utjecaja, poput solaža ‘blizanaca’.

Izbjegnu li se vječne teme i dileme o prenaglašenom kopiranju i analizi albuma pristupi isključivo prema onome što u sebi nudi, dolazi se do zaključka kako on uopće nije loš. Dapače.

E, sad je li on još jednu u nizu retro ’80-ih ostvarenja ili heavy metal novog milenija, to ipak neka ostane na procjenu svakome tko ga čuje. Meni je ovo sasvim solidno ostvarenje, koje sigurno neće ostaviti neizbrisivi trag u mojim sjećanjima, ali ga neću niti (pre)olako zaboraviti.