Isprazni rockerski death

Oni koji su, sukladno nekim najavama, očekivali u ovom materijalu dobiti nešto nalik na najranije albume kultnog švedskog death metal benda Entombed, recimo u stilu “Clandestine” (1991.) ili “Wolverine Blues” (1993.), ponovno će ostati razočarani.

Kreativni pad, koji je započeo krajem devedesetih, a kulminirao albumima “Morning Star” (2001.) i “Inferno” (2003.), niti na novom studijskom albumu nije doživio pozitivni pomak. Pokušala se, istina, napraviti neka progresivnija varijanta švedskog ‘old-school’ deatha, no rezultat koji je taj pokušaj polučio jedva da je prolazan.

Česti spori, gotovo pa tromi ritmovi – u kombinaciji sa srednjim i umjereno brzim – pa povremeno preglasno i nekoordinirano bubnjanje, gitarističke kretnje između death/heavy, čak i rock izvedbi, ne uklapaju se baš previše u priču oko povratka korijenima.

Stvar nisu spasile niti povremeno influentirane akustike, kao i vokalne modulacije u pravcu blacka, no ipak su malo pridonijele na univerzalnosti. A vjerojatno najbolji dio albuma duboki su vokali (Lars Göran Petrov), usporedivi s Jan – Chrisovim iz Gorefesta, i u njima se možda treba tražiti ‘izvor’ za priču o povratku u najbolje razdoblje.

A kad već spominjemo Gorefest, palo mi je na um da bi se ovaj album mogao dijelom usporediti s njihovim povratničkim “La Muerte”, kojeg su opisivali kao death ‘n’ rockersko ostvarenje. Takve procjene temeljim na laganijim, ‘rockerskijim’ idejama pretočenim kroz umjerenije, melodičnije ritmove i ‘prljavije’ gitare, čak nalik i na Motorhead.

Koje se možda najbolje osjećaju u pjesmi “When in Sodom“, ali niti one u “Serpent Saints” nisu daleko od takvih prosudbi. Ima ovaj album i dosta dramaturgije, prvenstveno u odjavnoj pjesmi “The Ten Commandments“, no malo, premalo čak.

Usprkos tim odmacima, ovaj je album dosta monoton, predvidljiv i ne previše zanimljiv. Barem sam ga ja takvim doživio. A za stjecanje potpunijih dojmova, više od čitanja ove recenzije preporučam njegovo preslušavanje.