Depresija koja nije uvijek tmurna

    1002

    Daylight Dies

    Lost To The Living

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: Candlelight / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Cathedral
    2. A Portrait In White
    3. A Subtle Violence
    4. And A Slow Surrender
    5. At A Lost
    6. Woke Up Lost
    7. Descending
    8. Last Alone
    9. The Morning Light

    Daylight Dies bend je koji u trinaest godina svog metal ‘staža’ nije mnogo odmicao od prvotne ideje – doom metal zvuka s death primjesama, a možda je upravo to razlog što je bend do danas ostao smješten pomalo na margini scene i nikad nije uspio prodrijeti do šire publike.

    Dakako, držati se vizije koja je pokrenula bend u mnogo je slučajeva
    ispalo više nego dobro, no nije u slučaju kada slušatelj,
    preslušavajući četiri albuma benda, ima dojam da sluša jedan, jer sve
    što se može čuti je niz izrazito repetitivnih dionica.

    Iz tog razloga posljednji studijski album ovih Amerikanaca, “Lost To The Living” nije mnogo promijenio njihov status. U usporedbi sa zvukom koji se mogao čuti na prijašnjim albumima, a prvenstveno na prvom izdanju “No Reply” iz 2002. godine, uočavaju se i neke promjene. Daylight Dies se osjetno priklonio mekšem izričaju (možda bi bilo bolje reći da mu se svakim albumom sve više priklanja), što se čuje već u prvoj pjesmi na albumu, “Cathedral“.

    Ponavljajući gitaristički obrazac u uvodu pjesme popraćen klavirom stvara neku vrstu romantičnog ugođaja, što je ujedno i odlika određenog dijela albuma, za razliku od prijašnjih radova koji su još sadržavali ponešto riffova koji vuku na death metal. Gledajući album kao cjelinu, teško je izdvojiti bilo koju pjesmu, iz jednostavnog razloga što su sve utemeljene na prilično sličnim melodijskim linijama i pate od kroničnoga manjka izražajnih trenutaka.

    Muziku podržava

    No, ako se neka pjesma može izdvojiti, onda je to upravo ranije navedena “Cathedral”. Naime, romantični ambijent u koji je zavijena ni na kojem drugom dijelu albuma nije toliko razrađen i zapravo samo u ovoj pjesmi on je uspijeva učiniti u potpunosti zanimljivom, čak i njene repetirajuće dijelove. Posebno tijekom refrena, koji ‘naglašava’ veliku sličnost s finskim bendom Swallow The Sun i njihovim odličnim albumom “The Morning Never Came”.

    Sljedeća pjesma, “A Portrait In White“, na svjetlost dana izvlači jednu sasvim drugu priču. Nema više ni traga onom nježnom suzvučju uz koje možete opušteno drijemati uz svjetlost svijeća dok po prozoru rominja kiša, već je na djelu blijed pokušaj ‘utjerivanja’ žešćeg zvuka na album. Očito je kako se bend itekako trudi oko toga, no još je očitije kako im to nikako ne uspijeva.

    Moglo bi se reći kako je osnovni problem Daylight Diesa to što im nedostaje glasnoće. “A Portrait In White” očigledno je trebala predstavljati jedno od uporišta death metala na albumu, ali njezin utjecaj kao da leži gurnut negdje iza zastora bezobličnog gitarskog ritma. Stvar na nekim dijelovima donekle spašavaju bubnjevi, no takvi su trenuci prerijetki da bi pjesmu učinili slušljivom.

    Nešto takvo može se čuti u “At A Lost“, gdje posebno zamorno djeluju gitare na kraju pjesme, dok je “Last Alone” najveći promašaj albuma iz sasvim drugih razloga. Iako na samom početku uvod obećava, ovo akustično ostvarenje u konačnici zvuči u potpunosti bezlično, što zbog vokala Nathana Ellisa, koji ovdje prolazi kroz loš pokušaj imitiranja Anatheme, što zbog gitare koja je lišena svake dinamike.

    Posljednja pjesma, “The Morning Light“, konačno se može pohvaliti dovoljnom količinom decibela. Distorzirane pozadinske gitare, koje jednako dobro zvuče i u “A Subtle Violence“, nadopunjuju teški zvuk iz prvoga dijela pjesme, a sve kulminira odličnim radom bubnjeva u sredini i snažnim vokalom koji je ovdje konačno pronašao vlastiti, ‘self-invented’ izraz koji se ne treba uspoređivati s drugima.

    Sve u svemu, “Lost To The Living” je album koji se nikada neće moći svrstati među remek-djela žanra, a isto tako nije jedan od onih koje želite slušati opet i opet. Riječ je tek o drugorazrednom metal izdanju koje ponekad prilično nevješto pokušava spojiti različite utjecaje, a tek iznimno zvuči uzbudljivo. Ako ništa drugo, ovi uzbudljivi dijelovi svojim romantičnim ugođajem pokazali su kako depresivno ne mora uvijek biti i tmurno.

    0 Shares
    Muziku podržava