Povratak u zlatno doba thrasha

Hrpetini bendova koji su se nakon dugotrajnog izbivanja vratili na scenu, pridružili su se i engleski thrasheri Onslaught. Formirali su se 1983. godine u Bristolu, objavili tri studijska albuma i 1991. godine se raspali. Iako su se pojavili u trenucima kada se thrash metal profilirao i postajao ozbiljan pravac, te bio jedina ozbiljna ‘prijetnja’ true heavyju, nekako se nisu uspjeli nametnuti u potpunosti. Ili barem ne kao neke njihove stilske kolege, kao što su npr. Kreator, Slayer ili Megadeth..

Što naravno ne znači da nisu imali dobrih i svijetlih trenutaka, te svoju bazu fanova, u tim, za thrash metal najboljim vremenima. Ali, očito im je nedostajao kontinuitet u kvaliteti, čemu se dobrim dijelom može “zahvaliti” i stalnim promjenama članova, pa ih je tako u tih osam godina kroz Onslaught prošlo čak trinaest, što nikako ni u kom slučaju ne ide u prilog pozitivnoj varijanti gornjih karakteristika.

Četrnaest godina nakon raspada, Onslaught se reformirao u postavi gitarista Nige Rockett i bubnjar Steve Grice, inače originalni članovi, zatim Sy Keeler, pjevač iz sredine osamdesetih, pa basist James Hinder, koji je bio u bendu kad se raspao, a jedino novo ime je gitarista Allan Jordan.

Razlozi njihova povratka, barem onog pod imenom ovog benda, uopće me ne zanimaju, mada vjerujem da su slični kao i kod većine, pa ih ajmo doživljavati kao skupinu nostalgičara koja se zaželjela snimanja i sviranja, i to u vremenima kad se thrash metal opet doživljava vrlo ozbiljno.

Kako se radi o bendu za kojeg je, pretpostavljam, vrlo mali broj mlađih metalaca uopće čuo, a vrlo veliki broj starih na njih polako zaboravio, osjetio sam potrebu za podužim uvodom, u kojem sam namjerno iznio neke podatke iz kojih se može pretpostaviti što se može čuti na njegovom novom albumu.

A to je nostalgični thrash metal, meni dosta sličan Kreatoru, što znači da ima dosta melodija (“Planting Seeds Of Hate“), a zahvaljujući brojnim ‘killing’ gitarističkim riffovima, ubrzavajućim ritmovima te na momente brutalnijem pjevanju, povezivanje sa Slayerom također ima određenog smisla. Dakle, sve je jasno – čisti, iako ne originalni, thrash metal, sa supersnažnim uporištem u osamdesetima. To je ono najbitnije što treba istaknuti i što nudi ovaj album.

I to kroz devet pjesama posloženih tako da traju prihvatljive četrdeset i četiri minute, a među njima ja sam se najbolje prilagodio nešto odmjerenijoj “Prayer For The Dead“, te ultrabrzoj “Twisted Jesus“, koja na momente ipak zna popustiti u snazi i brzini, ali ne i u čvrstini. Dodatni plus ovom materijalu je i, da je tako nazvem, klasična thrash produkcija, koja nije dozvolila liniji grafikona da varira. A kako i bi, kad se za nju brinuo Andy Sneap, kojem su iskustva s Megadethom i Exodusom najbolje preporuke.

A kad smo kod preporuka, njih, barem tako mislim, možda i ne bi trebalo posebno isticati. Sve je napisano iznad, pa se prema ovog albumu tako i treba prilaziti. Ipak recimo – obožavatelji obvezno, ‘true’ thrasheri poželjno, a ‘modernisti’ oprezno.