Stari thrasheri na posustaju, i dalje streme ka vrhu

Engleski thrash metal veterani oformljeni su 1982. godine i od tada su u početnoj fazi karijere objavili tri albuma, te se raspali.

Godine 2007. vraćaju se na scenu albumom “Killing Peace” i od tada do danas njihov drugi dio karijere je u stalnom napretku, a to dokazuje, ovaj, šesti po redu studijski album prigodnog i maštovitog imena “VI”, po mnogo čemu bolji od svog prethodnika “Sound of Silence” iz 2011.

Postava je skoro ista, s iznimkom bubnjara. Dok je na “Sound of Silence” na bubnjevima bio Steve Grice, na ovom albumu tu ulogu je preuzeo Michael Hourihan. Devet pjesama koje u prosjeku traju pet minuta jako su dobro presložene i čine album kontinuirano slušljivim, kako po tempu, tako i po mnogobrojnim solažama, te himničkim i lako pamtljivim refrenima. Album djeluje dosta mračno, ima atmosferičnih dijelova, riffovi su klasično thrasherski s, grubi i agresivni, za razliku od solaža u kojima ima više heavy melodija, a bubnjevi razarajući, brzi, mitraljirajući i nadasve beskompromisni.Čest je slučaj u svijetu metala da albumi počinju atmosferičnim uvodom nakon kojeg slijedi glazbeno ‘ubijanje’ iz svih instrumenata. Takav je slučaj i na ovom albumu, gdje nakon tridesetosekundnog akustičnog uvoda “A New World Order” započinje, direktnim, poput onog teškim čekića, udarcem u glavu “Chaos Is King“. Syev stil pjevanja jako podsjeća na Schmiera iz Destructiona i po boji glasa i po tonalitetu, a i sam Destruction ima niz albuma koji počinju po ovakvom receptu. Brzanac protkan upečatljivim gitarskim riffovima, ali i nemilosrdnom zvuku bubnja od strane novog člana Michaela.

“Fuel for My Fire” automatski asocira na noviji američki thrash metal band Fueled By Fire, a idealna je za banaganje, dok se refren često ponavlja, i to višeglasnim kombiniranim pjevanjem. Interesantan i netipičan detalj za ovaj bend nalazimo u slojevitoj pjesmi “Children Of The Sand“, gdje do izražaja dolazi ženski vokal s melosom karakterističnim za arapske zemlje, a poglavito na eunuha koji kao da zavija s nekog tornja. Također, i gitarski melos je lomljiv i uvijajući u toj, najjdužoj pjesmi sa srednjebrzim tempom.

Riffovski izrađene i gitarski upečatljive su “Slaughterize” i “Cruci-Fiction“, a potonja pri početku sadrži i odličnu, brzu i čistu solažu. Exodusovski nastrojena “66’Fuckin’6” prava je ‘marširajuća’ himna, gledajući po refrenu i mnogobrojnom ponavljanju, a obiluje podužim tekstom i mnogim različitim riffovima, dok je kao šlag na kraju u pravom smislu riječi “Enemy of My Enemy“. Konstruirana kao i “Chaos is My King”, gotovo najbrža na albumu i idealna za kraj, naprosto vuče da je se još jednom presluša i zaurla njezin naslov.

Neosporivo je da u ovom, drugom razdoblju njihove karijere, Onslaught ide sigurnim koracima prema vrhu i, na radost mnogih, kako starih, tako i novih fanova, ima potencijal da tamo ostane što je duže moguće. Posebno iz razloga što ih je uživo pravi užitak gledati, a prema snazi i kvaliteti novih pjesama, u budućnosti će to biti još napetije.