Thrash bez previše nasilja

    1408

    Onslaught

    Sounds Of Violence

    Datum izdanja: 08.01.2011.

    Izdavač: AFM Records

    Žanr: Thrash Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Into The Abyss
    2. Born For War
    3. The Sound Of Violence
    4. Code Black
    5. Rest In Pieces
    6. Godhead
    7. Hatebox
    8. Antitheist
    9. Suicideology
    10. End Of The Storm
    11. Bomber (Motorhead Cover)

    Evo nam još jednih retro-thrash metal veterana, ovaj put engleskih, s novim, drugim povratničkim uratkom.

    Kao i gomila bendova ovog pravca, i oni su osnovani pred 25 i kusur
    godina, kada je thrash metal bio pravi boom u svijetu metal glazbe, no i
    njih, kao i mnoge, prati ‘povijesno pravilo’ da su se nakon tri-četiri
    albuma raspali, pa se dosta godina kasnije ponovo okupili.

    Onslaught je, konkretno, formiran 1983., raspao se 1990., diskografski reunion napravio 2007. s albumom “Killing Peace”, “Sounds of Violence” mu je peti studijski, a u međuvremenu (2010.) objavio je i koncertni album “Live Damnation”.

    Uspoređivati ih s ranijim uradcima nije baš (pre)pametno, jer je od tada ipak prošlo 20-ak godina, a i Onslaught je snimao dosta različite albume, pa je logično da će, u najmanju ruku, ovaj uradak imati bolju produkciju. Glazbeno gledano, najbliži je prethodniku, i između njih nema nikakvih bitnijih i vidljivijih promjena.

    Muziku podržava

    Miks brzog, silovitog thrasha ’80-ih i melodičnijeg, s mid-tempo dijelovima i jasnim utjecajima groovea, nešto je na što se većinom oslanja ovaj album. Iako, uglavnom se ne uzmiče niti milimetra od standardne thrash forme, pod čime se podrazumijeva tupa-tupa ritam, koji je u prvom planu u svim pjesmama, zatim izrazito moćni vokali, melodične i brze solaže, te pijevni i žestoki refreni.

    Na albumu se nalazi 10 autorskih pjesama plus žestoka obrada Motörheada “Bomber“, na kojoj gostuju Tom Angelripper i Phil Campbell, a sve to skupa traje 47 minuta. Zbog povijesnih vrijednosti, a i kvalitete obrade, to je možda i najjača stvar na albumu, a favoriti su i “Born For War“, pa “Hate Box“, s posebno dobrim solažama, te “Suicideology“, prodorna stvar sa izmjenama ritmova i izraženom energičnošću.

    Rekli bi ne poseban, ne bombastičan, ne nezaboravan, ali svakako i više nego dobar album Onslaughta, za kojeg je dojam da je nadmašio “Killing Peace”. A za dobar album, dobar metal album, dobar thrash metal album, uvijek se pronađe publike.

    Muziku podržava