Razbacan, nekoordiniran i teško slušljiv materijal

Poznato je, a to smo i mi nekoliko puta naveli, da je norveški Bergen jedan od najvažnijih gradova u povijesti black metala. Osim onih koji sviraju black, ima i bendova koji dolaze iz tog grada i sviraju drukčiju vrstu muzike, odnosno metala. Jedan od tih je i kvartet Manngard, čiji je frontmen Olav Iversen iz Sahga, jedini nešto više poznat među članovima ‘posade’.

Za preostalu trojicu membera se dosad i nije baš puno čulo, pa ćemo, da to malo promijenimo, reći da su oni Olav Kristiseter (gitara), Iver Sandoey (bubnjevi) i Einride Torvik (bas).

“European Cowards” im je drugi album, i ja ga nisam baš upamtio po previše dobrih stvari. Naime, radi se o jednom dosta kaotičnom, nedefiniranom, pa malo i nekoordiniranom, ‘razbacanom’ ostvarenju, kojeg je poprilično teško pratiti i kojem definitivno nedostaje konkretnosti.

U nekoj njegovoj osnovi trebalo bi biti riječ o thrash/doom/black/death albumu s dosta jakim utjecajem crossovera. Odnosno, i ovdje su najbolji dio thrash riffovi, solidno je deth/black pjevanje, ali i ono u dijelovima gdje zvuči dosta ‘alternativno’, idejno malo nalik čak i na System Of A Down (“Horrordementia“). Tu pod ‘nalik’ ni u kom slučaju ne mislim na kvalitativnu, već više na imitatorsku razinu.

Ostali su segmenti više-manje, rekao bih, uobičajeno monotoni, a iz klišeja znaju s vremena na vrijeme ispasti prejaki bubnjevi, što dodatno pogoršava situaciju. Kao što je to npr. slučaj u “Miasma“, solidnoj pjesmi s akustikama, solažama, dobrim growl vokalima, ali i nedefiniranim bubnjevima.

Najbolji heavy/thrash riffovi i solaže su u “Republic of Texas“, u kojoj se osjeća i malo HC-a, a ponajviše elemenata dooma ima u “Expulsion of the Assailants Pt. 1: Implicit Approval of Your Uninvited Guests“. Neodređenost i nekompatibilnost skoro svega što se ovdje našlo, za direktan su utjecaj imali i probleme u produkcijskom dijelu, koji nije baš napravljen u kvalitetnim omjerima. Osim ako nije ciljano ‘šarao’.

Tako ispada da su najbolji dio materijala tekstovi, koji govore o odnosima, odnosno sukobima Europe i Amerike, raznim teritorijalnim pretenzijama, šumama, vatri… No to je nešto što će malo koga zanimati, možda tek usput, kao i mene, i radi koga će se teško nekoga nagovoriti da nabavi ovaj album.

Samim tim što je dosta nejasno na koju se vrstu publike ciljalo ovim albumom. Ako su uopće o nečemu takvom i razmišljalo. Prije mi se čini da su se sve ideje, ma kakve one bile, stavile na isto mjesto i prišlo komponiranju. I ispalo je to što je ispalo. Jedva jedvice slušljiv album.