Početkom milenija sa sjevera Europe došlo je nekoliko bendova koji su se priključili velikom valu ‘malih’ bendova. Mando Diao su se istaknuli s prva dva albuma, a nije naodmet bilo ni to što su frontmeni bili ljepuškasti dečki s gitarama. Kako je vrijeme odmicalo, s lakoćom su održavali svoju reputaciju, a onda je došao album “Give Me Fire!” i mega-hit “Dance with Somebody” nakon kojeg su ih upoznale i babice na placu.
Nakon spomenutog albuma, bend je krenuo silaznom putanjom, za što su djelomično i sami krivi. Uslijedio je album na švedskom jeziku “Infruset”, pa elektronski “Ælita” i dobar dio hypea je nestao, pa je prošlogodišnji “Good Times” prošao uvelike nezamijećeno. U međuvremenu ih je napustio i Gustav, pa smo o svemu tome popričali s Björnom, a povod je njihov skorašnji koncert u Zagrebu.
Zajedno ste jako dugo, prošle godine ste proslavili punoljetnost. Što smatraš vrhuncem u tom glazbenom putovanju, a što bi najradije zaboravio?
Mnogo toga nam se dogodilo tijekom godina i teško se sad na prvu sjetiti svega. Svakako jedna od najljepših stvari bila je prva turneja po Japanu kad smo bili još mladi. To je bilo odlično. Možda sam se tog sjetio jer smo taman završili s turnejom tamo, ali to je definitivno bio vrhunac jer smo tad shvatili da su ondje potpuno ludi za nama. Najteži momenti su svakako bili kad smo doživjeli prometnu nesreću vraćajući se sa Sziget festivala i kad je u Umei puknula tribina pa se mnogo ljudi ozlijedilo na našem koncertu. Takve stvari želimo što prije zaboraviti, bila su to teška vremena za nas.
Nakon velikog uspjeha s albumom “Give Me Fire!”, izdali ste, recimo to tako, za vas dva eksperimentalna albuma, “Infruset” i “Ælita”. Prvi je bio na švedskom jeziku, a drugi je bio elektronički. S današnje pozicije, je li to bila dobra odluka?
Ne znam. Stvarno nismo imali na umu ‘ajmo sad eksperimentirati’, već smo jednostavno napravili ono što nam je bilo po volji u tom trenutku. Možda je naš menadžer u tom trenutku mislio da je to ludost, ali mi smo se tako osjećali i krenuli nekim svojim putem. “Infruset” je bio jako uspješan, barem je u Švedskoj odlično primljen, pa vjerujem da smo svi bili zadovoljni kako se sve oko njega odvijalo. Što se tiče “Ælite”, došla je u vrijeme kad smo se navukli na elektroniku. Inspiriraju nas različiti tipovi glazbe, a u to vrijeme nas je očito najviše pogodila elektronika. Trudimo se uvijek mijenjati, tražiti novi zvuk jer jedino tako možemo uvijek biti svježi i zanimljivi. Svirajući neprestano jedno te isto, brzo bi ljudima dojadili.
Kažeš da je album na švedskom odlično prošao, misliš li da bi mogao ponoviti nešto slično i u budućnosti? Je li lakše pisati tekstove na švedskom ili engleskom jeziku?
“Infruset” je bio album s poezijom švedskog pjesnika Gustafa Frödinga, pa slobodno mogu reći da ti švedski stihovi nisu došli od nas. Izgleda da razmišljam i pišem na engleskom i da mi je tako najlakše. To sam naučio iz rock’n’roll i pop kulture, od Micheala Jacksona i Janis Joplin. Sa sadašnjeg gledišta, sumnjam da ćemo opet raditi nešto na švedskom, ali nikad ne znaš. Tko zna što nas može inspirirati u budućnosti.
Iz Švedske svako malo dođe odličan bend. Koji je glavni razlog za to? Koji bend bi nam preporučio, tko ti je sad najnapetiji?
Mnogi to pokušavaju objasniti, ali nemam pojma. Vjerojatno tu igra nekoliko faktora pa kad se sve zbroji, dođe se do toga. Znaš, mi imamo posebne pjesme za pjevanje dok pijemo žestice… Možda je do toga! (smijeh) Možda je do glazbenih škola jer mnogi ljudi jednostavno imaju priliku svirati. Tko zna?! Što se tiče bendova, predgrupa koja nas je nedavno pratila je jako dobra, zovu se Diskopunk. Isto tako bih volio izdvojiti i Johnossi koji su odlični, a ujedno i naši dobri prijatelji.
Posljednji album zove se “Good Times”, a na njemu se nalazi i pjesma istog imena. Je li to neka referenca na Gustafa i dobre provode dok je on bio s vama ili je smisao nešto sasvim drugo?
‘Good times’ jednostavno je osjećaj u kojem se sad bend nalazi, a ujedno je i želja da to prenesemo na publiku, dobru zabavu i energiju. Znaš, mi donosimo zabavu! S druge strane je isto i svojevrsno pitanje. U svijetu u kojem živimo ima toliko stvari u kojima možeš uživati, ali isto tako ima i mnogo problema. Pozadina albuma ukazuje na to, nije sve raj, postoji i mračnija strana. Htjeli smo pokazati i tu drugu stranu, da ne ispadne da je sve kao neka vrsta fasade koja uljepšava stvar…
Na novom albumu ima svega, kombinirali ste mnoge žanrove, od klavirskih balada preko standardnih Mando Diao rokačina do disco ritmova. Kako to da je album toliko šarolik? Do koje je glavne promjene došlo tijekom skladanja sad kada više Gustafa nema?
Najvažnija stvar je da smo ovaj album radili svi zajedno, svi su doprinijeli skladanju pjesama i kasnije pomogli kod produkcije. Sadašnja postava poprilično je talentirana pa je bilo vrlo uzbudljivo vidjeti s koliko su entuzijazma svi prionuli poslu. Ovo je Mando Diao, ovo smo mi, ovakvom suradnjom u studiju pokazali smo gdje smo sada i kako razmišljamo, pa je “Good Times” jednostavno izašao iz nas.
Svirali ste već dva put kod nas. Sjećaš li se tih nastupa i gradova?
Kako se ne bih sjećao! Hrvatska mi je uvijek u lijepom sjećanju. Osim tih svirki, znali smo prolaziti kroz Hrvatsku i uvijek smo se dobro zabavili. Koncert u Zagrebu je bio super, a Varaždin nam je ostao zapamćen jer smo se vozili kroz brežuljke da bi došli do njega. To je bio poseban koncert, treba iznova pogledati fotografije s tog koncerta, sjećam se da su bile lude jer je atmosfera bila odlična. U Hrvatskoj nam je odlično i jedva čekamo da se vratimo.
