Mando Diao “Boblikov’s Magical World”: Tek jedan u nizu albuma…

U jednom trenutku Mando Diao bili su ‘najvrući bend’ sa sjevera Europe, znali su ih svi, od mladih do starih, njihove pjesme su se vrtjele po svim televizijama i radio-postajama, bili headlineri najvećih festivala… Kad netko postane toliko velik, zna mu proraditi ego, pa uništi sve dobro što je do tog trenutka napravio. Nažalost, to je puknulo i Mando Diao, pa nakon svjetske slave, u Zagrebu nisu mogli napuniti niti klub Vintage Industrial Bara…

Može se postaviti logično pitanje: što se dogodilo s bendom koji je s “Give Me Fire!” bio u zenitu karijere? Znam, teško je pogađati megahitove poput “Dance with Somebody” svaki dan, ali oni su toliko okrenuli stranicu u knjizi svoje karijere, kao da su se namjerno željeli maksimalno uništiti jer im ta slava nije odgovarala.

Prvo su uzeli malo dužu studijsku pauzu, pa osnovali drugi bend, side projekt Caligola s kojim su izdali solidan album “Back To Earth”, te se onda vratili u studio da bi napravili album s Mando Diao na švedskom jeziku (koji je također bio solidan). Kad su vidjeli da vrag odnosi šalu, trudili su se napraviti najhitoidniji album u karijeri, a nastala je “Ælita”, nešto najgroznije što je moglo izaći iz njihovih ‘kajdanki’. Nakon svega toga, magični duo se raspao, Gustaf je rekao zbogom Mandu Diau, te je Björn nastavio jahati dalje ‘sam’.

Nakon toga, bend je objavio još nekoliko albuma (uključujući još jedan na švedskom jeziku) koji spadaju u sferu dobrih albuma, ali kako niste baš čuli za njih, jasno je da nisu imali nekog pretjeranog hit potencijala koji bi ih ponovno vratio u žižu glazbenih zbivanja. Sve je to bilo ok, ali daleko od onog što je bend pružao na početku karijere, pa s razlogom možemo zaključiti da nekima bolje da se ne dogodi ogroman hit jer to djeluje pogubno na njih.

“Boblikov’s Magical World” 11. je album benda, četvrti od odlaska Gustafa (ako je to nekome bitno). Na njemu, baš kao i na proteklim albumima, bend se vratio na svoje početke, pa dobar dio pjesama zvuči garažno, baš onako kako su zvučali na odličnom “Bring ’em In”, samo što je ovdje to ipak par koplja slabije. Jednostavno nedostaje te mladenačke zanesenosti koju su tada imali, iako nema se što previše zamjeriti na ovom albumu, napravljen je baš po Mando Diao šmeku, te možda nedostaje neki jači singl ili dva za novi polet.

Uvodna “Wake Up” zvuči onako kako je “Ælita” trebala zvučati, “Frustration” je garažna brijačina pamtljivog refrena i zaraznog rifa, “Stop the Train” kao da je neki b-side s “Bring ’em In”, “Get It On” ima najveći hit potencijal, “More More More” izgleda kao neka karipska zajebancija, u “Primal Call” zvuče kao rani The Black Keysi, s “Fire In The Hall” podsjećaju nas na svoju najplesniju pjesmu karijere, “Animal” rifom zaziva Led Zeppeline, “Rabadam Ching” mračni je rock komad, dok je finalna “Loner” skladba koja bi se vrlo dobro uklopila na “Hurricane Bar”.

Nakon višestrukog preslušavanja, situacija je jasna. Ovo je tek jedan u nizu albuma Mando Diao koji neće napraviti nešto značajno za njihovu karijeru. Sve je to simpa, ono zbog čega smo ih zavoljeli prije dvadesetak godina, ali ništa novo i nešto što do sada nismo čuli i u mnogo boljim varijantama.