Mando Diao i dalje vatreni

Sezona španciranja 2015. je otvorena, i to vatrenim koncertom švedskih Mando Diao koji su dokazali da mogu podići publiku i u prepolovljenoj formaciji.

Budući da je bilo svega par ljudi na glavnom stageu kod Starog grada, nastup Sare Renar je malo pomaknut što i nije donio neki značajniji pomak u ljudstvu pred binom. Dio razloga vjerojatno leži i u oblacima koji su ispuštali laganu kišicu, pa je sve ukazivalo na možebitni debakl na otvorenju. Ipak, to se nije dogodilo.

Kad je Sara konačno izašla na stage, izašla je u formaciji ona plus tri momka. Bilo je vrlo ugodno čuti da se njene eklektične pjesme mogu odsvirati ‘uživo’, ali ipak nije sve baš bilo tako. Dio je ipak dolazio s matrica, no to je tek neznatno pokvarilo vrlo zanimljiv nastup mlade autorice.

Kroz svoju satnicu prošla je vrlo suvereno, predstavljajući svoja dva izdanja. Jasno je bilo da je više želja predstaviti zvuk kojeg je prezentirala na EP-u “Jesen” jer je s njime i pobrala mnoge hvalospjeve. Ovako uživo, sve zvuči vrlo dobro, ali se jasno vidi da joj fali još materijala da slušatelja drži napetog cijelo vrijeme.

Nedugo nakon Sare, došao je red i na zagrebački dvojac Gatuzo koji su mnogo logičnija predgrupa od Sare Renar. Gatuzo je još jednom pokazao zbog čega ih možemo smatrati jednim od najboljih domaćih rock bendova uživo, ali očito za jači odjek publike treba pokoji eksces, budući da bez njih nisu još uspjeli razviti sav svoj kapacitet što se popularnosti tiče.

Nekako sam dojma da im se ispočetka baš i nije pretjerano dalo, kod Gorana se od početka vidjela velika doza entuzijazma prilikom energičnog lupanja po bubnjevima, ali Šiljo je djelovao malo nezainteresirano, tek bi postepeno tijekom nastupa puštao zvijer iz sebe da bi na kraju nastupa bio ‘totalno lud’ i bilo ga je po cijeloj pozornici.

Iako je “Megalomania” posljednji album i izašao je svega pred devet mjeseci, bend se nije odlučio prezentirati samo taj album, već je napravio svojevrsni presjek karijere i pri tome zakucao svoje mnogobrojne hitove (koji nažalost nisu postali u toj mjeri i hrvatski hitovi).

Sve je krenulo nekako laganije, a svojevrsni vrhunci nastupa su došli s emotivnom “Kad mozak eksplodira“, te u samom finišu s “Oni govore” i “Prljave ruke” kada je bilo sasvim jasno da su premašili svoju satnicu i sa strane je nastala lagana panika kod organizatora jer je još trebalo sve pripremiti za Mando Diao.

Bilo kako bilo, Gatuzo su dokazali da kod nas ima prljavog rocka i da su izjave ‘nema dobrih novih rock bendova’ čiste floskule lijenih kritičara/novinara koji ne žele nimalo pratiti, a kamoli podržati scenu. Majke predugo žive na staroj slavi, a Gatuzo je bend koji je tu slavu trebao pokupiti još 2009. s albumom “!”.

Tako smo malo po malo došli i do zvijezda večeri, Mando Diaoa koji su se prije dva i pol mjeseca prepolovili u glavnoj polugi benda, otišao je Gustaf, pa je bilo pravo pitanje kako dalje bend može funkcionirati. Može, i to sasvim dobro, rekao bih, jer je Björn Dixgard ipak je jača karika u bendu, iako je jasno da je malo čudno gledati bend sa samo dva izvorna člana koji su u bendu tijekom cijele karijere (ok, postoje bendovi i s drastičnijim promjenama poput Oasisa, ali to je jedna druga priča…).

I oni su krenuli možda malo ziheraški i previše ujednačeno jer je nekoliko uvodnih pjesama bilo odsvirano kao po špagici, bez neke želje za žanrovskim odmicanjem ili nekom sitnicom da se oplemeni pokoja pjesma. Na svu sreću, posebno po ženskoj strani publike, Björn je skinuo majcu i tad je koncert postao mnogo vatreniji i dinamičniji.

Ispred “Down in the Past” Björn je rekao da mu je vrlo čudno svirati bez Gustafa, ali u istom momentu kao da si je mislio ‘ko jebe Gustafa’ i stavio u brzinu više što je bilo odlično prihvaćeno kod publike. Slijedila je potom “Mr. Moon” i jedno veliko iznenađenje, pjesma s albuma na švedskom jeziku “Infruset” naziva “Strövtag i hembygden” koju su posvetili bliskim izgubljenim osobama.

Iako se bend uvelike promijenio, ova formacija mi se čini sasvim solidna, a s vrlo dobrom set-listom su uspjeli zaokupiti publiku koja se za vrijeme njihovog koncerta okupila u mnogo obilnijem broju nego je bila za vrijeme nastupa Gatuza i Sare.

Bilo je tu dobrih starih pjesama kad su još bili garažni rock bend, bilo je tu i novih pjesama nastalih nakon “Aelite”, poput “Love Last Forever” kojom su zatvorili regularni dio albuma, ili “Watch Me Now“, potpuno nova koju su odsvirali na početku bisa, a bilo je i skrivenih b-sideova poput “Chi-Ga” ili “How We Walk” ili “White Wall“.

Naravno, publika je najviše reagirala na najveće hitove benda, singlove “Gloria” i “Dance With Somebody”. Prva je odsvirana pred kraj regularnog dijela, dok je najveći hit bio finale nastupa. U njima se vidjelo poigravanje s plesnim ritmovima koji su bili poprilično dobri, ali u usporedbi što rade s takvim dijelovima Franz Ferdinand, možemo reći da imaju još poprilično mjesta za napredak.

Tijekom tih pjesama Björn je pokazao svoju pravu frontmensku stranu animirajući publiku. Kad su završili “Gloriju”, došao je pred publiku i pitao ju želi li da zajedno nastavimo dalje s pjesmom na što je publika odlično reagirala i počela pjevati to žensko ime, dok je za vrijeme “Dance With Somebody” natjerao dobar dio publike da čučne/sjedne i maksimalno smiri situaciju prije grandioznog završetka pjesme i nastupa.

Gledavajući pjesme koje su svirali, odaje se isti dojam kao i kod Gatuza. Iako je posljednji album izašao relativno nedavno (prošle godine), nisu se držali njega, već su skrenuli u svoju prošlost, rekao bih daleku prošlost, jer su odsvirali velik broj pjesama sa samog početka karijere, što je bila odlična odluka jer te pjesme imaju onaj potrebni štih mnogo više nego neke iz kasnijeg dijela karijere. Naravno, neke pjesme su nedostajele, ali te smo već čuli tijekom prvog hrvatskog nastupa ovog benda.

Pomalo skeptičan kako će to sve zvučati, moram priznati da na kraju nisam bio nezadovoljan jer su dečki pružili sasvim poštenu svirku. Novi gitarist je očito još pod dojmom toliko velikog benda što se moglo vidjeti u nekoliko navrata njegovim reakcijama, a i u glazbenom smislu jer je promašio mnoge riffove u “Dance With Somebody”, ali još je mlad i naučit će, Björn će ga sigurno podučiti.

I što reći na kraju, koja tisuća ljudi je moglo zadovoljno otići kućama, posebno oni koji su po prvi put vidjeli ovaj švedski bend. Nije bilo sve idealno, ali se vidi njihov trud i želja da zabave publiku, pa se nekim sitnicama može progledati kroz prste. U tome su i više nego uspjeli jer je zabava trajala tijekom većeg dijela njihovog nastupa.

Set-lista:
Amsterdam
White Wall
The Band
Good Morning, Herr Horst
Down in the Past
Mr. Moon
Strövtag i hembygden
How We Walk
Chi-Ga
Lady
All My Sences
Sweet Wet Dreams
Gloria
Love Last Forever
– bis –
Watch Me Now
Ochrasy
Dance with Somebody