Prerano postali prekaljeni rockeri

U vrijeme izlaska prošlog albuma Mando Diaoa “Never Seen The Light Of Day” izgledalo je da će se dečki raspasti, budući da je njihov frontmen Björn Dixgård otišao na solo turneju nakon niza problema koji su se događali oko benda.

Na svu sreću, to se nije dogodilo, Mando Diao je još uvijek čvrsto u sedlu, makar novi album “Give Me Fire” nije toliko dojmljiv kao prethodnik.

Kao što sam rekao ‘zadnji put’, “Never Seen The Light Of Day” im je najzreliji album u karijeri na kojem zvuče mnogo odraslije i širih utjecaja nego na početnim albumima gdje su ispucavali garažni bijes s pop i punk melodijama.

Bilo bi logično da su s “Give Me Fire” nastavili istraživati bespuća rock glazbe s većim približavanjem psihodeliji, ali su oni napravili mali zaokret, unijeli ponešto plesnih ritmova, te zazvučali kao stari prekaljeni rockeri tipa The Rolling Stones.

Najavni singl “Dance With Somebody” najbolje opisuje novi album, budući da je vođen idejom koju su kasnije nadogradili u gotovo svim ostalim pjesmama. Na krimić uvoda nalijepljene su gitare u stilu Franz Ferdinanda koje eksplodiraju u vrlo zarazan refren na kojeg će se mnogo plesati tijekom ljetnih festivalskih događaja.

U takvom stilu je još mnoštvo pjesama, samo nešto manje uspješnih zbog čega mi se čini da je ovaj album korak unazad za bend jer se ponovno vraća tinejdžerskoj populaciji, a ne ljudima koji su odrasli uz njih ili s njima.

Uvodna “Blue Lining, White Trenchcoat” je moderan miks ranih The Rolling Stonesa i Musea, “High Heels” lagana, atmosferična, pomalo psihodelična skladba u kojoj se ističe monotona ritam sekcija, dok je pjesma “Mean Street” optimistična i vedra poput “Misty Mountains” s prošlog albuma.

Kako album od sredine odmiče prema kraju, počinju uzastopna ponavljanja sličnih glazbenih motiva, pa se uočava jasni manjak inspiracije prilikom skladanja novih pjesama.

Bilo kako bilo, u tom dijelu se nalazi i nekoliko lijepih pjesama poput “Crystal” koja kao da je nastavak na “Gold” s “Never Seen The Light Of Day“, samo u mnogo mirnijim i sanjivijim tonovima.

S kraja albuma valja svakako izdvojiti vrlo hitoidnu naslovnu skladbu “Give Me Fire” koja će, vjerujem, uskoro postati jedan od novih singlova, a isto tako vrijedi napomenuti da možda i najbolja pjesma na cijelom albumu nije u regularnom dijelu, već je skrivena debelo nakon završetka pjesme “The Shining“. To je pjesma “Leave My Fire” koja zvuči kao da su ju napravili u lokalnom baru u iznimno opuštenoj atmosferi zbog čega su je pomalo posramljeno nepravedno sakrili.

S “Give Me Fire” Mando Diao su pokazali da se još uvijek ne žele odreći kreštećih curica iz prvih redova, iako je ovaj album još uvijek podosta zreliji od njihovih početaka, mada i jedan od slabijih u karijeri. To kažem jer je album nakon prvih nekoliko skladbi vrlo predvidljiv s tek ponekim većim odskakanjem od standarda.

U desetak godina koliko su već na sceni, izdali su pet albuma na kojima se jasno vidi pomak u zvuku benda, ali s ovim albumom napravili su mali korak unazad jer kronološki zvuči kao da je napravljen prije “Never Seen The Light Of Day“.

Na kraju svega, moram reći da su Mando Diao i dalje vrlo vruć bend koji će nastaviti harati svjetskim rock binama obgrljeni mnogim mladim fanovima, a oni nešto stariji će morati pričekati još album-dva da ova švedska petorka zajedno s njima punokrvno sazrije u ozbiljan post-adolescentski bend.