O Švedskoj kao jednoj od glazbenih meka ne treba previše trošiti riječi. Isto tako ne treba previše trošiti riječi ni na jedan od najjačih glazbenih izvoznih proizvoda zadnjih 15-ak godina, barem što se indie/garažnog rocka tiče. Naravno, riječ je o Mando Diao.

Sve je započelo u Borlängeu na prijelazu u novi milenij, a potom se sve zakotrljalo, ponajprije s drugim albumom koji je postigao značajan uspjeh u Europi. Kasnije su imali i hit svih hitova s “Dance with Somebody”, a tijekom cijele karijere slagali su poštene albume, ali i jedan katastrofalni nakon kojeg se Gustaf zahvalio i otišao svojim putem.

Ususret skorašnjem koncertu na Zagrebačkom velesajmu, poredali smo njihove albume već standardnim redoslijedom, od najgoreg prema najboljem.

8“Ælita” (2014)

“Ælita” je trebala biti odmak od svega što su do tada napravili na način da se poigravaju s elektronikom koja je postala dominantna žanrovska odrednica kod mladih. I u tome su uspjeli, ubacili su elektroniku i album je zvučao kao ništa do tada. Problem je ipak što je sve to bilo poprilično neslušljivo, zamorno i loše. Teško se nešto može izdvojiti da je saživjelo duže od promotivne kampanje nakon izlaska albuma.

7“Good Times” (2017)

Prošlogodišnji album “Good Times” imao je veliku prednost – izašao je nakon lošeg “Ælita” pa je u startu bilo razumljivo da album može biti jedino bolji. Problem ovog albuma generalno je taj da su vrlo malo novog ponudili u odnosu na ono što su pružali ranije. Gustava tu više nema, Björn je preuzeo uzde i vratio bend staroj publici koja je u međuvremenu zaboravila na njih.

6“Give Me Fire!” (2009)

“Give Me Fire!” njihov je sigurno najpopularniji album kojeg je ponio singl “Dance with Somebody”. Bile su tu i “Gloria” i “Mean Street” koja je u neku ruku odskakala od ostatka materijala. Mando Diao ovdje zvuči kao prekaljeni rock bend kojem su uzori penzioneri poput The Rolling Stonesa i sličnih. Time su se valjda željeli približiti nešto starijoj publici, a zapravo su sa spomenutim hitom skrenuli u sasvim drugu priču.

5“Ode to Ochrasy” (2006)

Nakon početnih uspješnih albuma, “Ode to Ochrasy” došao je kao album koji nije donio gotovo ništa osim standardnog bendovskog štiva koje smo i do tada dobro poznavali. Poneka pjesma će ostati zapamćena malo duže vremena, ponajprije “Long Before Rock ‘n’ Roll”, dok je moj favorit oduvijek bila “You Don’t Understand Me”. S “Ode to Ochrasy” zaokružili su svoj početni dio karijere, a sve nakon toga bio je jedan vrtuljak s raznim pokušajima promjena od kojih su neke naišle na plodno tlo, a neke baš i ne.

4“Infruset” (2012)

Ukratko, Gustaf je odlučio uglazbiti Gustafa i to je jedini album na materinjem jeziku do sada. Naravno, ovdje nailazimo na taj problem švedskog jezika koji baš ne odgovara našim slušnim aparatima, ali sve je zapakirano u jednu zanimljivu cjelinu koja je bazirana većinom na laganije i akustičnije melodije. Ako tražite neki album u njihovoj karijeri koji je napravljen čisto iz gušta, mislim da je to upravo taj.

3“Never Seen the Light of Day” (2007)

Bend je imao mnoge probleme oko ovog albuma i na trenutak je izgledalo da im se približava rok trajanja. Ovdje su jednostavno sazreli kao autori, odmaknuli se od dotadašnjeg zvuka i pružili album koji najbolje opisuje hladne švedske zime kroz indie pop rock zvuk. Takva atmosfera se odlično iščitava u pjesmama poput uvodne “If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow” i predivne “Gold”.

2“Bring ‘Em In” (2002)

Već s albumom prvijencem Mando Diao su pokazali da bi mogli dogurati jako daleko. U jeku eksplozije malih indie/garažnih bendova, Švedi su se istakli s nekoliko zanimljivih bendova, a ljepuškasti Mando Diao ponudili su spoj garažnih brijačina i himničnih laganica pa je cijeli album imao jako dobar štimung i odlični temelj za buduću karijeru. “Sheepdog” je briljantan uvod u album, “The Band”, “Mr. Moon” i “Paralyzed” su ubrzo postali koncertni zgodici, a i ostatak materijala je dosta bombastičan.

1“Hurricane Bar” (2004)

Najbolji album Mando Diao bez ikakve sumnje je “Hurricane Bar”. Stavite ga u kontekst vremena kad je nastajao – 2004. godine mali su indie bendovi već naveliko harali scenom, Britanci su konačno imali i svoj domaći bend (The Libertines) koji je pucao po šavovima (i tada je bio najbolji bend u svemiru prema medijima), a tamo neki Šveđani uspjeli su isfurati spiku kojom su pokazali da bi upravo britanskim miljenicima mogli biti najveća konkurencija. Naravno, nitko Šveđane u tom trenutku nije mogao toliko isfurati, ali je “Hurricane Bar” od svojeg početka do samog kraja ponudio (i još uvijek nudi) respektabilnu cjelinu svega što je u tom trenutku bilo najbolje. Mnoge pjesme s tog albuma su i danas neizostavni dio setlista čime se samo dokazuje bezvremenost albuma.