Mando Diao: Izbrisana sjećanja na katastrofalno loš prošli album

Kad postoje dva šefa u bendu i jedan ode, jasno je da se sa strepnjom iščekuje novo izdanje. Sva sreća da je predhodni album bio katastrofalan pa su mnogi već i otpisali Mando Diao zbog čega su mogli opušteno raditi na novom albumu. “Good Times” je na kraju ispao solidan.

Ne znam što se dešavalo između Björna i Gustafa, ali to je sad i najmanje bitno. “Ælita” je bio užasan album s kojim se Mando Diao htio približiti nekoj novoj publici kojoj je elektronika sve. Na njihovu žalost to se nije dogodilo i bend je i dalje nastavio silaznom putanjom svoje slave, a koliko će novi album promijeniti situaciju – nisam baš siguran… “Good Times” je solidan album, ali s previše kompromisa. Sad kad je Björn sam, ne znam zbog čega je tome tako kad može raditi kako želi.

Već uvodna “Break Us” pokazuje Mando Diao u nekom sasvim novom svjetlu, kao da su željni uletjeti sneno u teritorij Coldplaya od prije dekade i nešto sa zanimljivom klavirskom baladom gdje je vokalna interpretacija i klavir sve što imamo za čuti (uz kasnije orkestracije). Pjesma ima svoju težinu i bilo bi zanimljivo vidjeti da se bend više poigrao s takvim motivima, ali već sa sljedećim pjesmama jasno je da je to jedna od iznimki albuma.

“All The Things” je hibridna pjesma u kojoj kao da su htjeli zvučati kao mješavina elektronskih The Strokesa, Jeta i Kasabiana. Pjesma je đumbus i nedostaje joj efektniji refren jer, da su uspjeli s time, vjerujem da bi u današnje vrijeme lakoćom doprijela do publike. Sigurno ne kao ‘onaj njihov hit’, ali ‘moderna radiofoničnost’ je prisutna.

Naslovna “Good Times” nastavlja tamo gdje je “Ælita” stala. Tko to voli nek’ izvoli, ali takva sintetika jednostavno ne leži Mando Diao. S druge strane, “Shake” zvuči kao dance rock koji je morao predhoditi prethodnom albumu jer bi se tad možda i lakše navikli na “Ælitu” (naravno da ne bi jer taj album nije imao nijednu pjesmu vrijednu spomena).

Da, to je uvod albuma – potpuno raštrkan – pa je jasno da i danas Mando Diao nije siguran što bi htio. Od klavirske balade do dance voda u par sekundi pokazuje da je ovaj album rađen ‘za svakog ponešto’, a to teško ide. Ok, romantik sam i još vjerujem u pojam ‘album’, iako sam svjestan da se danas slušaju samo singlovi. Tu ima par pjesama koje bi mogle postati zanimljive, a ostatak albuma (preostalih osam pjesama) djeluje kao suvisla cjelina (čitaj album).

“Money” ima neku funky vibru, “Watch Me Now” je klasična mandodiaovska pjesma iz središnjice karijere, “Hit Me With A Bottle” je pandan “Break Us”, samo što je ovaj put akustična gitara zamijenila klavir, “Brother” je retro laganica, bosom vođena “Dancing All The Way To Hell” je idealna za jedan od narednih singlova (djeluje kao nastavak “Dance With Somebody”), “One Two Three” zvuči kao kulerska verzija maksimalno usporenih !!!, “Voices On The Radio” kao oda ’80-ima, dok je posljednja “Without Love” ljubavna himna s vrlo romantičnom atmosferom.

Ovaj album moramo zamisliti kao ploču jer na početku svake strane album kreće s akustičnom pjesmom (prva strana klavirskom, druga gitarskom) i nakon toga kreće materijal. Prva strana je nafilana raznim bombastičnom stvarima i tek pred kraj dođe u neku normalniju fazu, dok je druga strana mnogo pristupačnija, zanimljivija i u krajnjem slučaju bolja.

Nitko ne traži da Mando i dalje piči garažni rock kao na početku karijere jer su očito to prerasli, ali je potpuno jasno da su elektronski vođene pjesme ono što najlošije znaju napraviti. Kad se maknemo od te elektronike, Mando Diao opet na trenutke djeluje simpatično i pitko, kao neki zavodljivi vikinzi sa sjevera Europe.

U konačnici, nije bilo teško nadmašiti prošli album, ali ovo je daleko od njihovih najboljih radova.