Repetitor u Mariboru: Oh, ta milozvučna buka

    370

    Zadnji koncert na kojem sam bio nije me se previše dojmio. Možda razlog leži u tome što sam ove godine gledao cijeli niz odličnih i aktualnih izvođača, pa mi je sam Marr djelovao malo sterilno, dok je publika (osim prvih par redova) djelovala kao da je zalutala na rock koncert. Iz tog razloga sam tražio neki koncert koji će popraviti situaciju ‘zadnjeg koncerta u godini’.

    Repetitor sam gledao već dva put ove godine, briljantni nastup u Bistrici ob Sotli koji je više djelovao kao tulum prijatelja, nego koncert jednih od najvećih zvijezda Balkana te preko ljeta na krovu MSU kada je uspjeh hrvatske nogometne repke djelomično uništio atmosferu koncerta jer se sve produžilo u nedogled (znate već situaciju, produžeci, penali, pa euforija…), zbog čega se i sam koncert djelomično morao malo skratiti, s obzirom da su se prekoračili svi vremenski rokovi za svirku uživo na otvorenom.

    Muziku podržava

    Zbog poslovnih obaveza, nisam mogao prisustvovati zagrebačkoj trilogiji i zbog toga  mi je iskreno jako žao, pa sam stoga gledao odmah nove opcije što i kako ih uloviti iznova. Bio je plan skoknuti to Bratislave, ali se to izjalovilo, pa kad je najavljena znatno bliža svirka u Mariboru, znao sam da je to to.

    Ljubav prema Repetitoru je krenula od jednog petka 13. daleke 2009. i od tad se samo povećavala. Već tad mi je bilo jasno da su jedan od najboljih, ako ne i najbolji bend ovih prostora, a posljednjih 5-6 godina ih stavljam u rang s najvećim bendovima današnjice. Za mene, oni su Nirvana našeg doba i oko toga nemam nikakve sumnje, pa ne čudi da ih se potrudim gledati barem par put godišnje.

    Razlozi za to su njihovi vrhunski albumi, ali i to pada u drugi plan kad ih se jednom pogleda uživo. Uživo je to pravi pakao, mnogo prolivenog znoja i potrošene energije jer ne možeš ostati ravnodušan na ono što bend pruža. Plesni ritam pjesama daju cure, a Boris daje noise zvuk koji para sve pred sobom. Znam samo jednu osobu kojoj Repetitor nije baš nešto, ali to je starija osoba kojoj su ’80-e sve. Ne znam kako je bilo tada, ali danas živimo u prekrasnom vremenu gdje ima mnogo boljih domaćih/regionalnih bendova koji razvaljuju. Svima, ali baš svima, nakon prvog slušanja Repetitora uživo padne čeljust i traže novi datum kako bi ih gledali ponovno. Eto, nakon devet godina, kod mene taj đir i dalje nije stao, pa sam ponovno krenuo prema njima, tko zna već po koji put od tog giga iz Močvare.

    Prije mjesec dana sam bio u MC Pekarni gledajući izvrsne Koala Voice, pa je odluka bila još i lakša. Otvorenjem i posljednje dionice autoputa, put je bio još lakši, iako je djelomično bilo jako guste magle, ali sve se to da preživjeti. Vrijeme do koncerta se potratilo na njihovom Adventu gdje su ljude zabavljali neki kaver bendovi, pa smo brzim korakom pobjegli od tamo.

    Koncert je počeo već standardno oko 22:30 i bend je odmah u startu krenuo najjače što može. Kao i u nekoliko ranijih navrata, nekako se na početku nije najbolje osjetila simbioza benda i publike, iako nije bilo nikakvog razloga za to. Bend je svirao svoje najveće hitove, a publika je bila jasno napaljena. Da se razumijemo, i taj dio je bio na jako visokom nivou, ali…

    “Crvena” je nekako bila prekretnica, a zatim je krenula “Devojke idu u Minhen”, Boris je skočio u publiku i svojom gitarom parao sve oko sebe i tu je opet krenuo onaj Repetitor faktor zbog čega ih stavljam u najviši rang bendova današnjice. Publika i bend su tog trenutka postali jedno, a atmosfera paklena. Kad dođe do tog trenutka, onda samo gledam hoće li klub, dvorac, muzej ili bilo koji drugi prostor u kojem sviraju izdržati do kraja.

    Uslijedile su “Ako ikada”, “U pravom trenutku”, “Zli sin”, “Gde ćeš”, “Ja”, “Životinje”… Dobro je da je zima (u autu nakon koncerta pokazivalo je čak -7°C) jer da je bilo nešto toplije, vjerujem da bi ostali bez zraka. To je ta surova energija koju je beogradska trojka godinama klesala i sad je prenaša gdje god svirali.

    Od potpuno novih pjesama, i dalje je samo jedna nova koja se vjerojatno zove “Džungla”, pa se nadam da će uskoro početi i više takvih pjesama uključivati u svirku. Što se tiče same set-liste, napravili su malu promjenu, pa regularni set traje nešto kreće, dok tu minutažu radije provedu na bisu, pa je ovaj put bis sadržavao čak tri stvari “Teško hodam”, “Suženi snovi” i nezaobilazna “Beskraj” koja se uvijek čini kao idealan završetak koncerta.

    Repetitor!!!!!!!

    Objavljuje MC Pekarna u Subota, 15. prosinca 2018.

    I što reći na kraju… Stihovi “Ja sam zli sin đavola” kao da najbolje opisuju Repetitor, vraški su dobar bend kojem nema premca. Nakon još jedne zapadnoeuropske turneje u nizu, vratili su se doma, odmorili par dana i krenuli iznova, te ponovno imaju snagu pružiti ono najbolje od svega što imaju. Meni, nakon toliko njihovih koncerata, to još nije nimalo dosadilo, a vjerojatno i niti neće tako skoro, upravo iz razloga što Repetitor uživo radi baš ono što najviše i cijenim – daje uvijek sve od sebe na svakom nastupu, bilo da je to neki mali klupski prostor ili velike livade festivala. Imaju to nešto zavodljivo i neodoljivo i tu nema pomoći.

    Odluka je bila ne uzimati fotoaparat, niti slikati mobitel nego jednostavno uživati, a uživao sam kao i svaki put do sada i vratio se s koncerta sa smiješkom na licu kao kod malog djeteta…

    19 Shares
    Muziku podržava