Ako niste popratili najave i bendovo preuzimanje društvenih mreža, Repetitor je odsvirao tri koncerta u tri različita prostora u Zagrebu, dan za danom.
Ako niste pročitali niti jednu recenziju njihovih nastupa, ne znate za bend ili ste zalutali u ovaj osvrt – razvalili su. Kao i inače.
Teško je preuveličati Repetitorovu reputaciju u Zagrebu i drugim gradovima regije, gdje malo koji njihov nastup ne prođe s punim klubovima, dvoranama ili livadama i nakon toga hvalospjevima po medijima i društvenim mrežama o beskompromisnom rokenrolu i punkerskoj energiji beogradske trojke, a “mini zagrebačka turneja” nije ostala iznimka.
Ne sjećam ih se s Rokaj festa 2007., nisam bio na krovu MSU-a a i propustio sam jednu Tvornicu i Galeriju SC-a, no sve one druge Močvare, KSET-ovi, nekoliko festivala i Dom sportova kojima sam svjedočio pokazali su duboku ljubav između Repetitora i Zagreba. Nije za zanemariti i desetine drugih nastupa u zemlji, od Terranea i Superuha do Tam Tama i Hoomstocka, no klubovi su im forte.
Medika je specifično mjesto i mračna i zbijena rupa Attacka je garantirala punkerski ispad energije u kojoj je znoj (doslovno) kapao sa zidova. Radni dan je privukao samo zagrižene fanove koji su si mogli priuštiti bol u rebrima i hrapava grla sljedeći dan, ali za takav ulog im se vratila sva sirovost koju Repetitor može pružiti.
KSET-ova setlista i više dostupnog zraka dopustili su tek malo sporiji tempo, dijelom izazvan i tehničkim poteškoćama koje im je teško zamjeriti. S druge strane, Vintage Industrial Bar i privilegija neradnog dana dopustili su povećanje prosjeka godina za 10 i malo manje intimnosti, očito ako po ničem drugom onda Borisovom bacanju u publiku koje je u druga dva kluba bilo vrhunac nastupa.
Borisu ne treba ni to bacanje i skidanje majice da se postavi kao nezaustavljiva scenska prisutnost, Ana-Mariji je dovoljan jedan stih na samo “Sve da zaboravim” da nas baci u trans, a Milena je i sama već u transu, ostavljajući dio sebe u svakom naizgled divljem udarcu u bubanj.
Repetitorova tri dana nisu služila samo za cementiranje kultnog statusa benda ili njihovu internu potvrdu da će im domaća publika nastaviti jesti iz ruke, nego i dobra vijest za scenu gladnu glazbe i sve njihove suborce koji znaju da im je put prokrčen i slobodan. Attack, KSET i VIB nisu Arena, Hipodrom i Maksimir, ali ako trojka iz Beograda dođe do sigurne rasprodaje bilo kojeg kluba u Zagrebu, ostavljamo veće šanse autorskim izvođačima, a ne vječnim pozdravima novom valu ili tribute bendovima Floyda, Queena ili koga već.
Harvo Jay, Spiridon i Dogs in Kavala koji su otvorili zagrebačke nastupe imaju jednake šanse jednog dana svirati pred istim rasprodanim publikama i pokazati što se sve može s hrpom znoja, krvavih prstiju i kilometrima prođenim u kombijima.
Zbog toga odite na koncert, kupite majicu na bend, skinite pjesmu, dajte onom klincu da vježba u vašoj garaži i podržite scenu. Cijena je u novcima, ali nagrada je u novom Repetitoru, Krankšvesteru, Dječacima ili Jonathanu.
