Petak u Zagrebu je bio kao idealan dan za koncerte, nakupilo se mnogo njih vrlo različitih žanrovskih opredjeljenja, tako da je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Neki su se opasno preplašili gripe, neki petka 13., ali ja ću duboko upamtiti taj dan kao jedan od najboljih što se koncerata tiče. U Močvari su nastupali mladi beogradski bendovi Petrol i Repetitor.
Iz nekih razloga koji i meni nisu pretjerano jasni, dosad sam izbjegavao njihove albume “Nezgodno vreme, opasni dani” i “Sve što vidim je prvi put“, čekajući ih da dođu ponovno kod nas, da ih vidim uživo i tada donesem svoj sud, budući da su ih svi na sve strane hvalili, a često sam u takvim situacijama ostao razočaran. 
Ovog puta nisam jer su oba benda, blago rečeno, odlična, nešto najbolje što regija nudi, mnogo bolje od svih ‘velikih’ bendova koji haraju scenom zadnjih dvadesetak godina puneći dvorane i prostore koje se broje peteroznamenkastim brojevima. Nažalost, Petrol i Repetitor još uvijek smatramo nadama, a ne stvarnošću, jer ljudi češće daju šansu prokušanom i sigurnom, a ne nečem novom i toliko vrućem, pa je iz tog razloga bilo vrlo razočaravajuće vidjeti polupraznu Močvaru. Što je, tu je…
S malim zakašnjenjem, na bini se prvo pojavio Petrol, ali odmah su se ispričali za kašnjenje rekavši da im je putem pukla guma. 50-ak okupljenih im je odmah oprostilo jer su istog momenta krenuli puno parom predstavljajući album “Nezgodno vreme, opasni dani” i nove pjesme. Već nakon prvih nekoliko taktova, rekao sam ‘u jebote, pa ovo je stvarno odlično’…
Bend se suvereno giba u mnogim žanrovskim odrednicama, počevši od plesnog rocka tipa Franz Ferdinanda uz izmjene buke i laganijih tonova koje su usavršili Pixies, bijesa Nirvane, a nadodao bih i mnoge ex-Yu utjecaje počevši od Azre pa nadalje, a često su prodrli i do vrlo psihodeličnih ili horor tema što je zvučnu kulisu učinilo toliko neodoljivom.
Petrol je inače poprilično netipičan rock trojac (gitara/vokal, bubanj i klavijature), ali toliko su međusobno stopljeni da sam dojma da bi u bilo kojoj drugoj formaciji možda bilo i nečeg previše. Ovako zvučni zid razbija prostor u kojem se nalazi, a tome ponajviše pridonosi odličan bubnjar za kojeg se vidi da nije ‘jučer rođen’.
Jedina, možda tek mala zamjerka u njihovom nastupu bio bi sound vokala jer ga nisam gotovo ništa razumio, tek sam razaznao svaki 25. stih, ali to mi uopće nije umanjilo odličan dojam nastupa.
U pauzi između nastupa Petrola i Repetitora, zapitao sam se kako Repetitor mogu nadmašiti ovako moćan i dojmljiv koncert, čime me mogu iznenaditi, odnosno mogu li to, zašto su oni poslije Petrola, ako je Petrol toliko dobar… Mnoga pitanja su mi se vrzmala po glavi i jedva sam čekao početak nastavka showa. A kad ono…
Na stage su izletjele dvije djevojke i jedan vrlo visok momak za kojeg sam se brinuo da ne bi glavom udario u rasvjetu, a odmah od početka su krenuli u klasičnoj maniri punk-rocka s ‘je’n, dva tri, peri, deri iz sve snage’.
Do tog vremena, broj posjetitelja se povećao, a oni pred samom pozornicom su doslovno ‘poludjeli’. Atmosfera na Petrolu je bila odlična iako je bilo manjka fanova, ali Repetitorci su iz ljudi izvukli ono nešto po čemu ću ovaj koncert upamtiti jer se rijetko vidi toliko pozitivne energije u tako malo prostoru.
Inače, bend je vrlo mlad, pa im otuda i toliki bijes, budući da još uvijek proživljavaju probleme adolescentske dobi, a sve frustracije su usmjerili najbolje moguće, na nešto kreativno i moćno, za razliku od svojih vršnjaka kojima je jedino na pameti alkohol, seks i nasilje.
Visok momak je Boris, lider benda, gitarist koji je očito izrastao na albumima Nirvane. Ja bih nadodao da Nirvana ne bi bila toliko dobra da prije njih nisu postojali Pixiesi jer je Cobain koliko god tupio o Mudhoneyu, najviše fora s hladno-vrućim ritmovima u pjesmama pokupio baš od Pixiesa.
Tako se i Repetitor često priklanja glasno-mirnijim temama u svojim pjesmama, ali većinu vremena ipak izgaraju na pozornici kao The Stooges iz najboljih dana. Kada bih ih usporedio s recentnim bendovima, svakako tu ima ponajviše The Hivesa s prvog albuma, The Datsunsa i još mnogih sličnih bendova koji preferiraju vrlo energičan zvuk.
S desne strane pozornice, na basu, bila je Ana Marija. Njoj instrument izgleda preveliko pa sam se pitao kako će uopće moći pohvatati sve niti, a i ona me ubrzo razuvjerila vrlo sigurnim nastupom. Povremeno je i zapjevala svojim glasićem kojeg nije štedjela ni malo, već se derala iz svega glasa…
Namjerno, za kraj sam ostavio najbolji dio u vrhunskom trojcu, a to je bubanj. Već sam ranije rekao koliko sam bio oduševljen bubnjarom Petrola, ali ovo što radi Milena je nevjerojatno. Cura kao da ima osmero ruku, kao hobotnica je koristila svoje štapove proizvodeći vrlo zarazan ritam na koji su samo ‘trupci’ mogli mirno stajati.
Većina publike je u deliriju otpratila koncert skačući i derući se stihove pjesama kao da su Repetitor najveće zvijezde Balkana, pa i šire. Definitivno jesu, ako to i trenutno nisu, vrlo će uskoro postati jer ne može proći nezapaženo toliko sirove energije pretočene u punk rock note.
Praznovjerje oko petka 13. je stvarno besmisleno (mene više muči utorak 13.) što se dokazalo još jednom ovim nastupom u Močvari gdje su mladi beogradski bendovi već u ranoj fazi svoje karijere pokazali nevjerojatnu dozu zrelosti, u prvom redu Petrol, ali i Repetitor, jer koliko god bili mladi, znaju procijeniti situaciju i energiju potrebnu da se razbudi masa ljudi, da to se najbolje napravi ako se ide do kraja, do zadnjeg atoma snage.
Prijatelj mi je pitao da zašto mi nemamo tako dobre bendove toliko dobrih imena, a ja mu odgovaram da imamo i mi ‘konja za trku’, ali svakako valja priznati da su Petrol i Repetitor vrh regionalnog, nazovimo to tako, garažnog indie rocka, budući da nemaju mane, barem ih ja nisam uočio u ova dva nastupa od kojih je svaki trajao nepunih sat vremena.
foto: Matej Grgić
