Izvještaj s festivala Primavera Sound u Barceloni, treći dan. Pročitaj i izvještaje: ‘nulti’ dan, prvi dan, drugi dan.
Finalni dan prvog vikenda ovogodišnje Primavere bio je baš pravo finale. Iako sam imao nekoliko stvari koje bi bilo dobro pokriti s mainova, atmosfera u ovom drugom dijelu festa me toliko ponijela, da jednostavno nisam htio ići do mainova. Nick Cave and the Bad Seeds ionako dolaze u Zagreb, Gorillaz sam gledao pred pandemiju, dok bez ostalih mogu.
Slogan dana je svakako „Fuck the Queen“ koja se ponavljala nekoliko puta s različitih stageva. Prvi put smo ju mogli čuti na Porridge Radiju, a zadnji put na Idlesima. I dok Idlesi imaju jasne razloge zašto ju ne vole, Dana Margolin je jeftino nasjela i ponovila za nekim iz publike. Generalno, ona je nastupila u solo izdanju jer ostatak benda nema putovnice zbog čega nisu mogli ući u Španjolsku. Ponovivši usklik iz publike, mislim da uopće nije bila svjesna koliko je u krivu jer upravo radi takvih koji nemaju putovnice i koji nisu putovali, Brexit se i dogodio. Ali, neka joj bude… Što se tiče njenog nastupa, svakako se može reći da je bio jedinstven i osebujan jer je i sama rekla da solo show nije imala vjerojatno od samih početaka svoje glazbene karijere. Ja samo mogu nadodati, osjetilo se…
Nakon polovice nastupa, pomaknuo sam se na Cupra stage gdje su svirali Les Amazones d’Afrique. Baš mi je godio taj afrički world music po katalonskom zvizdanu. Tri dame su dominirale vokalnim dijelom, dok je bend suvereno harao afričkim melosom, što je u konačnici donijelo vrlo dinamičnu izvedbu, iako same poruke u pjesmama, kako su te dame rekle, i nisu baš uvijek najljepše jer svaka od njih govori o ljudskim (posebno ženskim) pravima i ravnopravnošću spolova. Odlično zagrijavanje!
Kako obično biva na Primaveri, zbog mnogih preklapanja, neki bendovi sviraju i po nekoliko puta na drugim lokacijama, da ih se lakše može uloviti. Nakon jučerašnjeg koncerta u Auditori RockDeluxu, Low su ponovili svoj nastup na Binance stageu. Svakako je ta njihova ‘slatka buka’ stvorena za tip dvorane poput Auditorija, ali i ovako vani to djeluje vrlo moćno. Iako ih je samo troje, dobro znaju svoj posao (usprkos nekoliko promašaja u uvodu pjesama), te su pružili još jednu veliku svirku, kao da drugačije niti ne znaju.
Sljedeće sam ulovio Tima Burgessa iz The Charlatansa. Dio starije ekipe koja se vjerojatno još davno navukla na The Charlatanse bila je očekivano dominantna ekipa, pa je jasno da je i pjesma matičnog benda „The Only One I Know“ dobila najveći (da ne kažem ikakav) odjek od publike. The Charlatansi mi nikad nisu do kraja sjeli, a bome niti Timov nastup kojeg bi mogao okarakterizirati kao nešto sasvim prosječno i prolazno, pa sam i ja jedva čekao da završi i da mogu otići dalje do Automatic.
Automatic je ‘onaj bend u kojem svira kćer onog iz Bauhausa’, a da glazbeno i imaju neku poveznicu, rekao bih da nemaju. Automatic je više približen indie pop rock zvuku u kojem synth igra popriličnu ulogu. Vokalistica je dominantna pojava u bendu, dok ju preostale dvije cure prate. I to je za mene ostalo u sferi samo solidnog nastupa benda kojeg sam želio čuti kako zvuči uživo jer mi je album bio sasvim dobar.
Tad je uslijedio jedan od vrhunaca večeri, a što se mene tiče i samog festivala (uz The Armed i koncert s kraja jučerašnje priče), Black Country, New Road. Što reći kad vam glavni autor i vokal u bendu odluči otići iz benda tik pred objavu drugog iznimno hvaljenog albuma? Mnogi bi se raspali, ali preostala šestorka odlučila je po meni jednu nevjerojatnu stvar. Iz svoje pjesmarice izbrisali su oba svoja albuma, pa jednostavno rekli krećemo sve ispočetka i svirat ćemo samo one pjesme u kojima nema Isaaca Wooda. Sad, pet mjeseci kasnije, potpuno je jasno da su u tome uspjeli u cijelosti, iako još uvijek nemaju dovoljno tih novih pjesama, pa svoj slot nisu ispunili do kraja, već dovršili 15-ak minuta ranije.
Kako zamijeniti pjevača u bendu? Najbolje je da počnu svi pjevati, a tako je i ovdje slučaj. Istina, najviše pjevaju cure, ali i dečki pomažu u tome. Iz ovih rečenica može se vidjeti i jasna razlika između starih BCNR i današnjih. S Isaacom je dominirala spoken word lirika, dok ovdje stvarno pjevaju. Ranije sam ih uspio uloviti s Isaacom, pa sad usporedbe radi, koliko god obožavam neke od tih pjesama, ovo novo je jednostavno predivno i neodoljivo te ovaj nastup za mene pobjeđuje onaj s MENT-a od prije par godina.
Nikad nisam pretjerano volio metal, ali se lijepo ukazala prilika pogledati dva benda koji teže toj žanrovskoj odrednici, pa sam rekao da je sad pravo vrijeme za čekirati što nude. Prvo na Ouigu su bili Abbath, a nakon njih Napalm Death. I dok Abbath baš djeluje suvereno i moćno, Napalm Death mi se i nije svidio jer je sve djelovalo nekako ishitreno. S obzirom da nemam pojma nešto više reći o tim bendovima, s daljnjim komentarima ću ovdje stati.
Nakon polovice nastupa Abbatha odlučio sam da je vrijeme za malu okrijepu i šetnju do press centra, pa sam usput počuo King Krule koji me u to vrlo kratko vrijeme uvjerio da nastavim krenuti prema pressu. Iz pressa sam pak čuo i Nicka Cavea koji je u deliriju držao publiku, barem se tako dalo vidjeti na velikim ekranima.
Sljedeći na redu su bili Bauhaus, ali kako sam imao još nešto vremena, odlučio sam i skoknuti na Plenitude da vidim zbog čega je nastala tolika frka s Caroline Polachek. Caroline surađuje s mnogim facama iz pop svijeta, a s obzirom na njen jučerašnji nastup, jasno se vidi i zašto. To je baš pop za široke mase, pa se pred njen stage uskoro sakupio rekordan broj posjetitelja koji su očito znali dobar dio svih tih pjesama. Za mene, Rina prvog dana je djelovala moćnije, ali i Caroline nije predaleko od toga.
Opet, za primaverske rutinere, nastup koji se nije smjelo propustiti bio je onaj Bauhausa. Miješajući avangardu, post-punk i gothic rock, zamijesili su još jedan dobar nastup tog dana, a posebno se isticao Peter Murphy kojeg je bilo svugdje po stageu. Tad sam krenuo čekirati ranije spomenuti Napalm Death jer su mi bili usput do Cupre gdje su uskoro trebali započeti Idlesi.
Rekao sam si prije festa da neću gledati ono što ću gledati za 2-3 tjedna na Inmusicu. Jedno je reći, a drugo je isto napraviti… I dok sam se za većinu uspio držati tog koncepta, kod Idlesa to jednostavno nije moglo proći. Bristolski momci su toliko dobri, a ja ih toliko volim, da sam prekršio to svoje pravilo i oduševljeno pogledao cijeli njihov nastup, kao da ih nisam već ranije gledao tri put. Ali neka, ovo je trebalo vidjeti još jednom jer su u šaci držali ponovno rekordne brojke ispred svoje bine. Zbog toga nisam vidio Diiv koje nisam do sad još nijednom gledao, ali što je tu je.
Sve je krenulo s „Colossus“ (iskreno, to mi je i najbolja njihova pjesma za započeti koncert), pa „Car Crush“, pa „Mr. Motivator“, pa „A Hymn“, pa „Mother“… I tad sam već dobro shvatio da ću ostati do kraja… Jednostavno, oni te povuku u taj svoj svijet i sve drugo postaje nebitno. Čak nije važna niti setlista, iako je jasno da su ljudi najviše reagirali na hitove sa „Joya“, ali kad kažem najviše, ne mislim da na ostalim pjesmama nije bilo ludila. Ludila je bilo cijelo vrijeme. Bowen i Lee su gotovo neprestano bili u publici, a Joe je s publikom komandirao kako je htio. Zamislite da preko desetak tisuća ljudi bespogovorno sluša jednog čovjeka, pa naprave prolaz za ludilo punk dijela „Colossusa“ ili za „Scum“ svi čučnu bez nekog predugačkog nagovaranja. A tek standardni kaos na „Danny Nedelko“…
Vjerojatno bend, koliko god dobar bio, ne bi mogao sve to da ispred njega nije bilo toliko vjernih fanova, a ti fanovi su stvarno fascinantni jer smo pjevali svaku pjesmu s njima. Bilo je super nastupa na ovogodišnjoj Primaveri, ali ako bih trebao odabrati tri najbolja, to bi svakako bili The Armed, Black Country, New Road i Idlesi! Da sam tad otišao doma, bio bih jednako sretan, jer nakon njih sam znao da ih ništa drugo ne može nadmašiti. Beach House i Shame sam također već ranije gledao i nikad nisam imao taj rang ekstaze, kao što redovito imam s Idlesima.
Proteklih mjeseci Beach House su objavljivali cijeli niz EP-a, da bi ih konačno sumirali u „once Twice Melody“ što je odličan povod za novu turneju i posjet Primaveri. Baš kao i neki drugi izvođači, Beach House bi mogli okarakterizirati kao Primavera classics jer su česti gosti, idealni za line-up i uvijek ponude najbolje što imaju. Tako je bilo i sad, pa smo dobili super notu sanjivog popa.
S druge strane, Shame mi je na prvom albumu bio dobar, dok drugi ipak nije. Kod njih sam nekako uvijek dojma da imaju potencijala, ali nikako da se to razvije kao kod mnogih drugih njihovih suvremenika. Tako mi djeluju i uživo. Najsmješniji je basist koji je izgleda kao da je naučio jedan trik, pa se svakih minutu sjeti i ponovi ga. A trik ide ovako – zatrči se u jednu stranu i skoči kao antilopa, pa onda to ponovi i za suprotnu stranu. Šalu na stranu, dečki su dobri, ali da dosegnu najveće i najvažnije suvremenike sa scene, trebaju još mnogo raditi na sebi ili će jednostavno ostati klupska atrakcija, što opet nije loša opcija.
Da rezimiram cijelu Primaveru u par najkraćih crtica. Koliko god se uvjeravam da mi je svaka Primavera posljednja, tako čim je mogućnost, organiziram onu sljedeću. Razlog tomu je što je to, po meni, najbolji festival na svijetu i stilski se potpuno podudaramo, što se jasno i vidi iz ovih izvještaja proteklih dana. Nije sve u popularnim bendovima na glavnim stageavima, važni su i oni mali (uvjetno rečeno), a tu Primavera gotovo nikad ne pogriješi jer odlično prati scenu i zna što je dobro i što treba biti na festu. Iako mi ovaj vikend nije bilo The Strokesa pa da čujem i ove nove pjesme uživo, ponovno ću reći, ovo mi je zadnja Primavera…
