Primavera, dan drugi: Beck kao u igrici i psihodelični Gizzardi s ekstatičnim završetkom

    2867

    Izvještaj s festivala Primavera Sound u Barceloni, drugi dan. Pročitaj i izvještaje: ‘nulti’ dan, prvi dan.

    primavera dan drugi

    Drugi dan je počeo neslavno po mene, ali na kraju je sve više-manje ponovno odlično bilo. Još u hotelu mi fotoaparat nezgrapno pao, pa je ‘glavna’ leća dobila nekakvu treskavicu, ali nadam se da će izdržati još nekako ovaj jedan dan prije nego do kraja krepam. Kad sam već prešao pola puta do Foruma, shvatio sam da nisam uzeo akreditaciju, pa sam se morao vratiti po nju… Generalno, zbog toga mi se promijenio početak dana, pa tako nisam pogledao Low u Auditori RockDeluxu (svi kažu da je bilo odlično, prava dvorana za njih!) i Pond koje sam ionako već previše puta gledao…

    Muziku podržava

    Što se same organizacije tiče, nakon početnog kaosa, jučerašnji dan je prošao s mnogo više punktova sa svježom vodom, a dodatnih neplaniranih otkaza nije bilo (barem ih ja nisam ulovio, da se malo ogradim). Jučer su trebali biti The Strokesi, ali, nažalost, nisu, pa je Caribou skoknuo u raniji slot, dok je u zadnji čas nadodan Mogwai na Cupra stageu. Ipak, krenimo redom…

    Beck, foto: Siniša Miklaužić
    Beck, foto: Siniša Miklaužić

    U dan sam krenuo s Beach Bunny koji su se već dobrano zagrijali na stageu, a bome i ljude ispred sebe. Ako sam i mislio skoknuti vidjeti Pond, nakon onoga što sam vidio, nije bilo nikakve šanse otići. Tih zadnjih 25-30 minuta Lili je baš dominirala, natjerala publiku da joj jedu iz ruku. Oni sviraju kombinaciju power-popa, indie rocka i indie popa, nešto kao što smo imali vidjeti kod Ratboysa pred koji tjedan ispred Julien Baker, ali još koju klasu dojmljivije, i to upravo zbog energične i vrlo simpatične Lili.

    Skok po skok, otišao sam na Weyes Blood. S obzirom da su od jučer promijenili stranu ulaza za fotografe, zujao sam jedno vrijeme da pronađem pravu lokaciju, ali sam za to vrijeme skroz mogao slušati njenu laganu zavodljivu muziku. Za moj ukus, možda je to sve malo prelagano, ali ne mogu reći da ta hipnotičnost ne utječe dobro na raspoloženje. Drugi problem je bio u tome što je paralelno svirao Helado Negro kojeg sam baš želio vidjeti, pa sam nakon 5-6 pjesama otišao.

    Weyes Blood, foto: Siniša Miklaužić
    Weyes Blood, foto: Siniša Miklaužić

    Helado Negro je bio najveće razočaranje do sad, ali ne njegovom krivicom! Problem Plentitude stagea je u tome što se do njega nalazi nekakav Boiler Room x Cupra šator nalik paviljonu na kojem se pušta nekakva glazba, vjerojatno i karaoke… Generalno, glasna i pomalo bezvezna glazba koja ispadne glasnija od izvođača, ako on ne otfrlji svoje na najglasnije (kao npr. The Armed dan ranije). Jednostavno grozno za sanjivi folk Helada koji se nije uspio pretjerano čuti. Pokušali su tonci podizati ton, što je donekle i poboljšalo situaciju, ali generalno je svima jasno da ovakva kombinacija nije bila najsretnija.

    Jedna od dilema je bila vidjeti (i fotkati) Tropical Fuck Storm ili Fontaines D.C., ali sam solomonski odlučio da ću prioritet dati TFS-u koje još nisam gledao, a da za FDC ima vremena za par tjedana u Zagrebu. Tropical Fuck Storm su bili baš onakvi kakve sam i očekivao, vrući, frenetični, s nevjerojatnim preobratima u pjesmama i zanimljivim sviračkim bravurama. Svakako, probat ću ih uskoro uloviti i u nekom klupskom okruženju.

    Tropical Fuck Storm, foto: Siniša Miklaužić
    Tropical Fuck Storm, foto: Siniša Miklaužić

    Ipak, s obzirom da sam ionako želio gledati Becka na mainu, vrag mi nije dao mira, pa sam ipak odlučio uhvatiti barem dio Fontainsa koji su također svirali u tom dijelu festivala. I bome, imao sam što vidjeti. Koliko god mi ti noviji albumi nisu do kraja sjeli, toliko to uživo zvuči perfektno. Došao sam kad su svirali klasik „Too Real“, pa je uslijedila izvrsna „I Love You“, a i do kraja su održali iznimno visok tempo. Ovi dečki stvarno spadaju u nešto najbolje što je niklo posljednjih godina, te sljedeći put kad će svirati na Primaveri, sigurno će imati još i bolji termin na nekom od mainstageova.

    Da je kojim slučajem Beck opstao u line-upu Inmusica, vjerojatno jučerašnji dan ne bih odlazio do glavnih stageva, ali kako nije, prioriteti su se morali promijeniti. I dobro da jesu. Beck je ispao jedan od najnormalnijih zvijezda večeri. Dok su jučer mnogi izvođači komplicirali sa fotkanjem (npr. The National, Caribou, Jenny Beth i Parquet Courts su kroz zabranili fotkanje, Weyes Blood dozvolila treću i petu pjesmu?!), Beck je dozvolio da se snima i fotka cijelo vrijeme.

    Beck, foto: Siniša Miklaužić
    Beck, foto: Siniša Miklaužić

    Što se tiče glazbenog dijela, bio je iznimno zabavan, dok u jednom trenutku to sve nije postalo malo naporno. Probat ću objasniti… Čim je počeo, krenuo je u nekom pozitivnom tonu. Njegova kombinacija elektra, popa, rocka, funka, tropskih ritmova i čega sve ne, bila je vrlo plesna i zabavna, osjećao sam se kao da sam u nekoj igrici, te da svaka nova pjesma, koje su sve odreda odsvirane kao u jednom velikom medleyu bez gotovo išta pauzi između njih, jest neki novi level. Sve do „Morning“ koja je po meni bila preokret i najjači moment njegovog nastupa.

    Beck je u jednom trenutku rekao da im je ovo prvi koncert nakon 3 godine. Pazite ovaj info, 3 godine! Možda je zato i imao čak 34 pjesme na setlisti! Ujedno je promijenio cijeli bend, koji ga je odlično pratio cijelo vrijeme, ali nekako nakon tog vrhunca, sve mi je krenulo malo nizbrdo, kao da smo se i on i ja malo uspavali, iako se on povremeno vraćao bržim pjesmama. Tad je uslijedila meni njegova najdraža pjesma „Lost Cause“u pomalo čudnom aranžmanu. To je bio znak da se ja lagano pokupim s glavnih pozornica, ali ukupno gledajući, Beck mi je u toj mjeri bio i više nego solidan. Da sam ostao do kraja, vjerojatno bih poludio s publikom na „Loser“, ali to nekom drugom zgodom.

    Beck, foto: Siniša Miklaužić
    Beck, foto: Siniša Miklaužić

    Razlog povratku su bili Parquet Courts, ali i bježanje od The Nationala što je dalje moguće. Parquet Courts su svirali na istom stageu kao i Helado Negro, ali njima ta buka s Boiler Room x Cupra šatora nije smetala jer oni tako i onako sve odfrlje na najjače. Moram priznati da su stvorili paklenu atmosferu, publika je prihvaćala sve što su im ponudili i simbioza se osjećala tijekom cijelog nastupa (barem tog dijela na kojem sam ja bio). Parquet Courts su pravi festivalski zicer, to se mora priznati.

    Nakratko sam s njih skoknuo vidjeti Warpaint koje su okupile mnoštvo pred Binanceom. Njihovu glazbu bih u neku ruku lako mogao usporediti s Weyes Blood, samo što ovdje više njih pjeva, još su hipnotičnije, a ne libe koristiti minimalizam kao svoj glavni forte zbog čega ponegdje pjevaju gotovo a cappella. Ja sam ipak više za (festivalske) fešte, pa sam se vratio na Parquet Courts jer na stageu pored, nakon njih, trebala je svirati Jehnny Beth.

    Warpaint, foto: Siniša Miklaužić
    Warpaint, foto: Siniša Miklaužić

    Jehnny mi je bila odlična u Savages i žalim što ju nisam uspio vidjeti u toj formaciji. Ovo novo jest neka sasvim drugačija priča, ovo je novootkrivena Jehnny u elektronici. Album „To Love Is to Live“ pokazao je da danas ima neke nove inspiracije koje više ne vuče toliko iz indie rocka, već iz nekog dark popa, elektronike i industriala. Upravo takvu neku kombinaciju smo dobili i jučer uz zanimljivu igru svijetla, pa slobodno mogu reći da je preobrazba uspjela, iako mi još nešto nedostaje u cijeloj toj priči…

    Tad je bilo vrijeme za mali odmor i okrijepu, pa sam lagano prošetao do Cupre da vidim Rigobertu Bandini. Iskreno, nisam se dugo zadržao, tek možda nekih 3 pjesme jer mi je to sve zvučalo kao neka priprema za nastup na Euroviziji. Možda sam to tako shvatio jer prva pjesma koju sam čuo je bila neka nalik Abbi, dok je na preostale dvije imala hrpu plesačica uz sebe… Generalno, čak i lokalce to nije previše zanimalo, jer je na nekim popodnevnim terminima bilo više ljudi na Cupri, nego u ovom elitnom, pa sam produžio dalje do press centra iz kojeg sam poslušao dio nastupa Cariboua koji je dobio bolji slot, zahvaljujući otkazu The Strokesa. Vjerojatno je to dobro iskoristio jer je pružio svoju standardno dobru svirku u tom dijelu koji sam čuo.

    Sve je to bila priprema za vrhunac večeri i nastup King Gizzard and the Lizard Wizarda.

    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić
    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić

    Da su ostali The Strokesi u ovom terminu, imao bih problem jer bi moja dva omiljena benda svirala u satnici koja se dosta preklapa. S druge strane, oba benda su imali isti problem, prošli vikend po jedan član se razbolio od korone, pa su oba nastupa bila upitna. Nažalost, kod The Strokesa se nije dobila dozvola za putovanje, dok se Michael uspio u potpunosti oporaviti, pa je ovdje sjeo za svoje bubnjeve (u Ateni su neki dan svirali bez njega, kakva ekskluziva vidjeti nastup bez bubnjara!).

    Reklo bi se da Gizzardi nemaju problema sa stvaranjem setlisti jer znaju odsvirati sve svoje pjesme. Oni nemaju, ali Stu ima, jer paranoično gleda gdje je što u kojem gradu svirao, da slučajno ne ponovi neku pjesmu. S obzirom da su 2017. na Primaveri odradili ‘best of’ setlistu, tako sam znao koje pjesme sigurno neće svirati. I bio sam u pravu…

    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić
    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić

    U odnosu na nastup od prije pet godina na istom mjestu i istom stageu (koji se tad zvao Primavera, a sad Binance), svirački su mnogo zreliji, ali ona setlista je bila superiornija ovoj u svakom pogledu. Baza je bila posljednji album, ali sve se nekako previše stopilo u pretjeranu psihodeliju (isti problemi kao i kod albuma) kojoj je ipak nedostajalo nešto energičnijih momenata kakve najviše volim kod njih.

    I kad sam mislio da više nema nade, završna pjesma je ono što sam zapravo jedino i htio od njih čuti jučer, a to je „The Dripping Tap“. Istina, bila je u nešto kraćoj verziji od originala, ali to su ti Gizzardi koje sam zavolio, ludi i razuzdani, kao da sutra ne postoji. Za mene je ovo pjesma godine, te se nadam da će je u Šibeniku ponoviti barem jedan dan, uz mnoge ranije hitove koje su ovdje ‘morali’ preskočiti.

    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić
    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić

    Nakon toga je bila dilema, otići u hotel ili na Mogwai. S obzirom da je na Gizzardima bila hrpetina ljudi, gotovo u rekordnom broju za taj stage, i svi su krenuli u smjeru Mogwaija, zaključio sam da bih Mogwai najvjerojatnije jedino mogao gledati ako se objesim na neko drvo kod Cupra stagea, a to svakako nije bila opcija, pa me poslužila i sreća, došao mi tramvaj, pa sam u rekordno vrijeme i stigao do svog kreveta na zasluženi počinak.

    Danas je finale prvog vikenda. Planovi su spremni, a nadam se da su i svi najavljeni bendovi spremni za pružiti sve najbolje što imaju.

    0 Shares
    Muziku podržava