Black Country, New Road “Ants from Up There”: Predivan odmak prema chamber-popu

Proteklih godina britanski indie rock otišao je u jednom sasvim novom smjeru, a popratili su ga i neki bendovi koji nemaju rezidentni status u samoj Britaniji. Sve je počelo s Black Midi, da bi potom eksplodiralo s bendovima poput Black Country, New Road, Squid i Geese, a ove godine dalje se proširilo s albumima bendova poput Yard Act i Silverbacks, pa smo tako dobili i novi album predvodnika te nove scene, Black Country, New Roada.

Ne moram niti spominjati da su mi upravo prošlogodišnji albumi Squida i Black Country, New Roada najbolji albumi u 2021., pa sam s nestrpljenjem iščekivao što će to novoga ovaj bend isporučiti, s obzirom da je prošla tek godina dana od prvijenca “For the first time”. Kad sam tik pred objavu albuma čuo da je frontmen izašao iz benda zbog problema s mentalnim zdravljem, bio sam tužan što je bend možda prerano ‘izgorio’. Isaacu želim sve najbolje da riješi sve svoje probleme, pa ću onda ponovno zakazati čvenk s njima, da ponovimo zimu 2020. kad su me oduševili svojim nastupom uživo.

Vratimo se ipak ljepšim stvarima, a to je svakako album “Ants from Up There”. S tim albumom dokazali su da se radi o jednom vrlo efektnom bendu koji znalački koristi indie rock u  svom eksperimentiranju sa zvukom, odnosno kombiniranu brojnih žanrovskih odrednica kako bi dobili željeni zvuk. Tu upravo Isaac i vodi glavnu riječ pjevajući/recitirajući stihove koji prije zvuče kao neka mantra spoken worda, nego traženje vokalnih harmonija s glazbenom podlogom.

Odmah se vidi jasna razlika između prvijenca i novog albuma. “Ants from Up There” je duži album (10 pjesama i gotovo 60 minuta naspram 6 pjesama i 40 minuta), čime su odmah kupili moju pažnju jer nisu podlegli nekim kompromisima da naprave album s kraćim, više radiofoničnim pjesmama koje bi okupirale eter, nego i dalje nastavljaju po svom.

Kad malo zagrebemo pod površinu, odnosno počinjemo preslušavati album, nailazimo na još nekoliko iznenađenja, prvenstveno u zvučnim kulisama koje su nekako mirnije, tužnije, spokojnije, s nešto manje uvrnutih prijelaza kakvima je obilovao “For the first time”. Možda je tome kumovala pandemija zbog čega je i Isaac doživio slom, možda su jednostavno htjeli napraviti osjećajniji album, možda… Možda je mnogo toga, ali konačni rezultat je ipak najvažniji, a to je činjenica da je “Ants from Up There” još jedan veliki album iz pera ovih mladih Britanaca.

Kada bi to išao uspoređivati s utjecajima, svakako se najviše osjeća Arcade Fire, što i sami ne skrivaju jer od početka govore da ih je “Funeral” nekako najviše inspirirao tijekom smišljanja novog albuma. Zbog tih laganijih melodija i atmosfere, imam dojam da su na njih kriomice utjecali neki post-rock bendovi, ponajprije Sigur Rós, ali u toj cijeloj priči, nisu izgubili svoju jazzy notu s jakim utjecajem tradicionalne židovske glazbe.

Teško mi je izdvajati poneke pjesme jer ovo izdanje je još zaokruženije od prvijenca. Tamo sam imao par favorita koje sam slušao do besvijesti (npr. “Sunglasses” i “Opus”), dok je ovdje sasvim drugačiji sentiment, zbog čega se manje toga ističe, pa dobivamo jednu cjelinu u kojoj se beskonačno može uživati.

Najstarija pjesma na albumu je “Basketball Shoes” i ona je nekako najviše divlja i baza za sve ostalo na albumu, pa su ju vješto postavili na sam kraj da izuje slušatelja svojom divotom u 12 i pol minuta koliko traje. Bit ću toliko slobodan i reći da koliko god mi je ta pjesma fantastična, nije mi najbolja na albumu, pa ću vam prepustiti da sami istražujete ovo novo epohalno putovanje chamber-popom, post-punkom, klezmerom i free jazzom objedinjeno u još jedan bezvremenski indie rock album.