Izvještaj s festivala Primavera Sound u Barceloni, prvi dan. Pročitaj i izvještaj s ‘nultog’ dana.
I, počelo je, počeo je festivalski program na znanoj lokaciji Parc del Fòrum. U ranim popodnevnim satima, dobili smo potvrdu onog što je bilo gotovo neizbježno, otkazivanje The Strokesa za prvi vikend jer jedan član se još uvijek nije uspio oporaviti od korone, odnosno dobiti potrebne papire za putovanje (ostatak benda je navodno u Barceloni). Do drugog vikenda bi trebalo biti sve ok, a moj mali mozak je već složio kombinaciju kako se zaletjeti na taj gig sljedećeg petka… Vrijeme će pokazati koliko sam lud…
Vratimo se mi ipak na jučerašnji dan. Nakon takvih vijesti, moj mozak (možda previše spominjem svoj mozak, ali kod festivala on jednostavno radi nekom svojom logikom i teško ga mogu kontrolirati) je zaključio da je najbolje napraviti hardkor dan, pa od izlaska iz hotela do povratka u hotel sam napravio 29km. Na samom festu sam čak dva puta išao do glavnih stageva (što se rijetko dešavalo do sad u jednom danu), a otišao sam i do Bitsa (ovo mi je četvrta godina i tek sam se sad okuražio otići preko mosta po prvi put)… Sad ležući u krevetu, odmarajući i razmišljajući o današnjem i sutrašnjem danu, to možda i nisu bile dobre odluke jer ipak treba izdržati još dva takva dana… Ali, što je tu je, show must go on!
Dan je trebao krenuti s Linguom Ignotom, al kako je ona već prije otkazala, logičan početak dana je bio s Kim Gordon u Auditori Rockdeluxu. Svima je vjerojatno poznata njena karijera sa Sonic Youth, ali ovdje nije predstavljala neki njihov materijal, već samostalni album prvijenac „No Home Record“ koji je izašao 2019. Kako prostoru i dolikuje, Kim je složila moćen set koji bi se najlakše mogao opisati kao neki art punk performans jakih distorzija i s njom u glavnom (vokalnom) planu. Zagrijavanje za dan je bilo i više nego uspješno…
Izašavši natrag na vrućinu, odšetao sam do najmanje stagea koji se nekad zvao Adidas, a sad Ouigo na španjolski bend imena Aiko el grupo. To je bila čista znatiželja kako Španjolci zvuče (u ranijim edicijama, neki su me baš oduševili), a s obzirom dna jako pozitivnu vibru koncerta ovog benda, kasnije tijekom večeri sam išao poslušati još poneke domicilne bendove i svi su me zapravo oduševili, iako ih nisam ništa razumio jer svi su od reda pjevali na španjolskom jeziku. Vratimo se mi ipak na Aiko… Njihova baza je neki indie rock punk, pa su prepuni energije i smiješak sa lica ne skidaju. 3 cure i momak na bubnju, pokazali su se u odličnom svijetlu, a osim tih nabrijanih pjesama, negdje u polovici seta su ubacili i laganicu, tek toliko da se zna da oni i to mogu.
Les Savy Fav su bili prvi luđaci dana. Kad smo došli u foto pit, svi su nas upozoravali da moramo paziti jer će pjevač ići u publiku… I on je došao u bijelom odijelu, brada i kosa su mu bili žutih i narančastih nijansi, počeo pjevati, pa skok u publiku, vrati se na binu, pa novi skok… Znači, sve ono što sam do sad znao o njima, potvrdili su i uživo. To je specifičan bend, glazbeno sasvim solidni, svirački poprilično uigrani, a uživo pravi spektakl, ako volite performans nastupe. Kad smo kod performansa, prvo je otišao sako, potom je strgao rukave na košulji… Na žalost, nisam ostao do kraja, pa ne znam što je ostalo od te bijele kombinacije. Uvjeren sam, malo tog.
Razlog mog odlaska s Les Savy Fav je bio Richard Dawson & Circle, prije nego po prvi put odem do press centra i mainova. Richard i finski Circle su svakako kombinacija koju je vrijedilo upratiti. Iako žanrovski dosta različiti, zajedno su složili zanimljiv album koji i uživo djeluje vrlo dojmljivo. Nekako bih ih najbliže opisao kao retro folk rock psihodelija.
Tad sam napravio i jednu od grešaka što sam prerano otišao prema glavnim stagevima, pa me zapao kraj nastupa repera koji se odaziva pod imenom Joey Bada$$. Moram priznati da tako nešto naporno već neko vrijeme nisam slušao, ali što je tu je, sve je to bila priprema za Kacey Musgraves koju sam prioritizitao pred Dinosaur Jr (koje vjerovate ili ne, nisam još gledao uživo, jednostavno se nikad ne poklopimo).
Kacey Musgraves je zvijezda, a svoj zvijezdani status je potvrdila kašnjenjem od čak 20 minuta na svoj slot. Moram priznati da mi nije jasno zašto neke zvijezde toliko kompliciraju festivalsku satnicu, ali tih 20 minuta sam lijepo iskoristio za sjedenje u foto pitu. Kad smo kod mainova, treba reći da su vratili glavne pozornice da budu jedna uz drugu (nisu više jedna nasuprot drugoj), kako je to nekad bilo (kažu mi iskusnije kolege). Time su se neke stvari pojednostavile, a neke zakomplicirale. S obzirom da je ovako znatno više mjesta, izgleda da su organizatori pustili mnogo više ljudi u festivalski prostor nego prijašnjih godina, pa osim što je bila gužva svugdje (ok, to treba biti tako na festivalima), teško je bilo doći do svježe vode, a mnogi su imali problema i s naručivanjem ostalih stvari zbog nedovoljno educiranih konobara. Vratimo se mi ipak na lijepše stvari…
Nekad je ona bila jedna od country(-pop) princeza, a sudeći po ovom nastupu, country je skroz izbacila iz svojeg asortimana, iako povremeno uzme gitaru u ruke, ali to je više pro forme. Znači, ona je danas pop pjevačica koja najčešće pjeva ljubavne balade/limunade. Ako ju gledamo tako, održala je jedan jak nastup, a kako i ne bi kad je oko sebe imala vrhunski bend koji perfektno djeluje uživo. Kacey ima karizmu, a ima i glas, kad tome nadodamo i publiku koja je s njom pjevala dobar dio materijala, jasno je zašto je Kacey zvijezda.
Pred par godina, išli smo u Italiju gledat Sharon Van Etten. Padala je kiša, pa se Sharon preplašila kiše, pa otkazala koncert iako su svi već bili tamo i kiša je stala. Nas petero se lijepo kratko podružilo u Sesto al Regheni, pa smo natrag krenuli doma. Pričam ovo jer sam nakon Kacey išao konačno vidjeti Sharon uživo, a usput sam naletio i na frenetični kraj Dinosaura. Slušajući zadnje dvije pjesme, zaključio sam da svakako moram popraviti ovu neugodnu situaciju čim prije i vidjeti uživo u cijelosti ovu brijačinu koju Dinosaur Jr nude.
Sharon Van Etten lagano počinje biti autorica koju ljudi sve više vole (ili ne vole), pa odlično ispunjen Binance stage (nekadašnja Primavera) uopće ne čudi. Baš kao i Kacey, Sharon isto ima vrhunski bend oko sebe, pa ona ima maksimalnu slobodu biti ono što jest, a to je vrlo specifična autorica koja itekako zna zakucati svojim pjesmama.
Ipak, nisam ju odgledao do kraja, jer je to ipak festival, a nisam joj još do kraja oprostio tu Italiju, pa je bio red da se opet spustim do Ouiga na Gustaf. Oni dolaze iz Amerike (vjerovali ili ne, nisu Skandinavci), postoje nekoliko godina, a već su skrenuli pažnju na sebe pjesmama i nastupima. Njihov nastup je bio nešto poput ranih nastupa Squida, samo malo neuštimanije, kao da im je bitnije da to sve zvuči kao neka art verzija post-punka, nego da na prvu zakucaju do kraja (a povremeno zakucavali svakako jesu!).
Pogledao sam na sat i vidio da stignem malo skoknuti na Yo la Tengo prije nego počnu The Armed, pa sam iskoristio tu priliku vidjet pjesmu-dvije… Tamo sam došao i tek površno poslušao prvih pjesmu-dvije jer sam upoznao šibensku ekipu koja je s autom došla do Barcelone, pa smo malo popričali. Oni su se pripremali za Tame Impalu, a s obzirom da sam ih već gledao na zadnjoj Primaveri i da su mi bili dosadni (izuzev konfekta i rasvjete), meni to nije bilo nit pod razno da idem (ponovno) vidjeti. Vrijeme brzo leti, pa sam na vrijeme shvatio da se moram vratiti na The Armed…
A što reći za The Armed… Još nijednom mi se nije dogodilo da se sve toliko treslo u foto pitu. Čim su krenuli, nastao je kaos. Njih 8-9 (a možda i više), koliko ih već je (najčešće ih je bilo 8 na stageu, dok je, primjera radi, jedan gitarist nakon par pjesama otišao sastrane bine i više nije svirao), skakali su po stageu, u publici, izmjenjivali se na instrumentima i vokalima… I to ne bi bilo toliko bitno, da sve to nije zvučalo prejebeno. „Ultrapop“ mi je bio samo ok, album kojeg sam poslušao i nisam mu se više nitijednom vratio, tako da ovo uživo je bila jedna sasvim druga priča koja me definitivno digla i oduševila. Moram opet ponovno priznati da me već dugo nije neki bend toliko razvalio kao oni jučer. To je hardcore sa svim mogućim primjesama koje možete zamisliti, a i više od tog. Jednostavno, perfektan nastup!
Nakon njih je bilo vrijeme za još španjolskih bendova. Vratio sam se na Ouiga da čujem bend Carolina Durante koji su bili opet vrlo zabavni. Imaju i oni brže pjesme, a i pregršt fanova jer se hrpetina Španjolaca okupila na tom stageu da bi popratili ovaj nastup, a djevojke u prvim redovima su svakako škicale i zgođušnog pjevača. Da si zakompliciram život, u tom trenutku sam odlučio vidjeti The Free Fall Band koji su bili na Bits dijelu, pa da onda s jednog kraja festa odem skroz na drugi na Pavement. Od svih tih španjolskih bendova, nekako mi se čini da The Free Fall Band imaju najmanje fanova jer je bilo sasvim malo publike. Njihov zvuk bih najlakše opisao kao mješavina klasičnog indie rocka i indie popa.
I sad je krenuo taj moj put koji je dugačak oko jednog kilometra. S obzirom da je u tom dijelu taman završila i Rina Sawayama, hrpetina ljudi je htjela ići po starom putu do ostatka festivala, ali ove godine je izmišljen novi put koji je znatno duži, pa je nastao kaos. Sva sreća, pa moja akreditacija zlata vrijedi, pa me jedna volonterka provela preko mosta natrag. Tad smo popričali i zaključili zajedno da sigurno ima više ljudi nego prijašnjih godina. Na kraju mosta, svatko je otišao na svoju stranu, a tad je krenulo probijanje do foto pita kod glavnog stagea koje je trajelo danima i danima, tako se barem meni činilo jer sam morao slalom kroz ljude cijelo vrijeme prolaziti.
2019. je još na festivalu bio najavljen Pavement kao jedno od glavnih imena za 2020. godinu. Kako se fest nije održao zadnje dvije godine, na svu sreću, Pavement je ostao za ovu. Lijepo je vidjeti da se ekipa povremeno okupi (istina, jako rijetko) i da guštaju zajedno. Kako su oni guštali svirajući te indie rock klasike, tako je i publika pjevala s njima. To je tipičan bend s Primavere, reklo bi se klasik, te se ništa drugačije niti nije moglo očekivati, čisti romantizam.
U tom trenutku su se moja ‘baterije’ počele prazniti, umor je činio svoje, ali ja sam morao ponovno proći pola festivala da bih ulovio Black Lips na Ouigo stageu (ako se pitate, da popratio sam jučer sve bendove s tog stagea). Krajem prošle godine su me zeznuli nekoliko puta sa svojim nastupima po Italiji, te ih na kraju tad nisam gledao, ali sve će se naplatiti ovaj mjesec. Prvo sad Primavera, a dolaze mi i u susjedstvo, Zagreb i Graz. Ono što sam htio čuti jest kako ovaj odlazak prema countryju zvuči uživo. Moram priznati da me oduševilo, pa da ću za dva tjedna možda otići i na oba koncerta. Miješali su stare i nove pjesme, setlista je bila super izbalansirana, a oni više nisu toliko ludi na stageu kao nekada, već sad kao stare iskusnjare drugačije prezentiraju svoje kreativno ludilo.
Kako mi „Ultrapop“ nije bio neki vrhunski album, tako mi niti albumi black midija nisu nešto, pa ih do sada nisam imao volje upratiti uživo zbog čega je ovo bio trenutak ispraviti jedinicu iz mojeg zalaganja naspram njih. I da, siguran sam da još neko vrijeme ću nastaviti svoju ignoranciju prema njima. Nekako mi to djeluje sve prenaporno. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su post-punku dali neku novu dimenziju, kod black midija mi ide na živce ta potreba neprestanog šokiranja publike. Pod tim mislim na neprestane bravure od tiših dijelova do vrlo glasnih, ali nakon uvodnih pjesmu dvije, gdje mi je to pasalo i bilo mi odlično, počeo sam osjećati kao da slušam jednu te istu pjesmu u nedogled, cijelih sat vremena njihovog nastupa.
Da se razumijemo, ne bih ja niti sad lovio black midi, da iza njih nisu bile Otoboke Beaver, sulude Japanke koje su me oduševile svojim albumom i spotovima. Možda su moja očekivanja bila prevelika, možda sam bio i (pre)umoran (u ovom dijelu je možda suvišan), možda su me uspavali black midi, ali od ovih Japanka sam dobio samo dobar nastup, a ne i neko ludilo kakvo sam očekivao. Jeste tu bilo skakanja, ludih preobrata u pjesmama, i sveg onog što sam mislio da treba biti kod njihovog nastupa, ali, ipak me nisu izule poput Haru Nemuri ili Shonen Knife.
Ja sam sad u redu, malo popodnevnog spavanja će svakako dobro doći, a s obzirom da mi je danas po planu nešto laganiji dan i nema The Strokesa (!!!), imam vremena oporaviti se, nadam se, u cijelosti.
