Black Lips: Country rock’n’roll soundtrack pred apokalipsu

Iako su album objavili u drugoj polovici siječnja, kada još nije bila toliko velika kataklizma s korona virusom, Black Lips kao da su nagovijestili da će se pred nama događati smak svijeta, pa su ga nazvali “Sing in a World That’s Falling Apart”. Iskreno, ako je to soundtrack za kraj života kakvog smo poznavali, moram priznati da je i više nego dobar.

Black Lipse poznamo po mnogim ekscesima, te maničnim punk/garage rock stvarima, da bi sad, kako se to popularno kaže, odrasli i skrenuli u američku tradicionalnu glazbu koju nazivamo country. Naravno, nije to klasičan country, i dalje je to rock, ali s nikad više country utjecaja. Već se i na prošlim albumima djelomično dalo naslutiti da bi mogli krenuti u tom smjeru, a sad su konačno skinuli sve maske i postali pravi ‘roots Amerikanci’.

Zvuk im više nije (toliko) nabrijan, pjesme više nisu za razbacivanje ili ‘stage diving’, ali jesu za čagicu kao na nekom plesnjaku u stilu ’50-ih i ’60-ih prošlog stoljeća. Upravo te retro melodije su odlično uklopljene s novim imidžem koji podjednako asocira na ta vremena (za to najbolje vidi dosad objavljene spotove), pa slušajući “Sing in a World That’s Falling Apart” stvarno dobivamo dojam kao da smo se vratili u neka bezbrižnija vremena u kojima nema nikakvih naznaka da se sve oko nas raspada.

Već s uvodnom “Hooker Jon” Black Lipsi pokazuju da se ne šale. To je klasična country-rock stvar s naslovom koji jasno opisuje temu pjesme, a pomalo pokazuje da ćemo na albumu dobiti garažnu verziju onog što nam je prošle godine pružio odlični Orville Peck. Svakom daljnjom pjesmom dojam je sve jači, ali i pozitivniji.

Da se igramo pogađanja ‘tko ovo pjeva?!’, priznajem da za pjesmu “Chainsaw” nikad ne bih pogodio autora. I dok druge pjesme imaju nešto garaže, rocka, pa ponegdje čak i punka, “Chainsaw” je čisti ‘divlji zapad’, country stvar zarobljena u ostavštini tradicionalnih zvukova američke prerije.

Nakon toga kreće totalni raspašoj kojeg mogu složiti jedino opičeni bendovi poput Black Lipsa…

“Rambler” zvuči kao neki veseli i pijani Bob Dylan koji se poigrava countryjem tamo negdje oko ’70-e prošlog stoljeća, “Holding Me Holding You” je country punk koja je stvorena za plesnjak onog doba, “Gentleman” zvuči kao rani The Rolling Stonesi, dok je “Get It On Time” nešto najljepše što je bend napravio godinama (iako je sama pjesma obrada The Velvet Undergrounda).

To kreativno ludilo se nastavlja i u drugom dijelu albuma, pa tako već sljedeća “Angola Rodeo” nalikuje na spoj ranog garažnog rocka i The Beatlesa (ovo je jedna od rijetkih pjesama za koju bih rekao da zvuči onako kakve Black Lips znamo od ranije), “Georgia” je nošena bluegrassom, “Odelia” je garažni country punk, “Dishonest Men” je skroz kaotična, dok se atmosfera albuma lagano smiruje s posljednje dvije stvari.

Iako su se glazbeno poprilično odmakli od svojih početaka, “Sing in a World That’s Falling Apart” jasno pokazuje da je ovo jedan od njihovih tipičnih albuma i logičan sljedbenik “Satan’s Graffiti or God’s Art?” iz 2017. Ono što ih otkriva jest već njihovo ranije koketiranje s ovim zvukom, a prepoznatljiv je svakako kaos s kojim album obiluje.

Ekipa ima nevjerojatan talent, što je iznova dokazano u ovom nizu pjesama, pa kad sam na početku teksta rekao da su odrasli, definitivno sam to i mislio. “Sing in a World That’s Falling Apart” je zreo album benda koji je prošao sve i svašta u svojoj karijeri da bi sad pružali možda i svoju najbolju glazbu do sad. Ovaj album svakako spada u sam vrh njihove pjesmarice, barem što se tiče dojma potpisnika ovih redaka.