Zanimljiva australska folk pop-rock razonoda

Australci često znaju biti pod velikim utjecajem britanske glazbe pa svako malo izbace nekog svojeg izvođača koji neodoljivo zvuči kao da dolazi s Otoka. Augie March su baš takav indie pop-rock bend, Australci koji zvuče kao pravi Britanci.

Nastali su sredinom zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, a svoju slavu su postepeno postizali. Već od prvijenca postali su jedni od miljenika kritike, ali publika nije komercijalno popratila lovorike.

Malo po malo, album po album, Augie March se i u tom pogledu počeo dizati, tako da s ovim četvrtim albumom pod imenom “Watch Me Disappear” traže svjetsku slavu, budući da im je Australija postala premala.

Najlakše bih mogao reći da su Augie March jedan tipičan brit pop bend ’90-ih koji je duboko zagrabio u rani folk pa otud i njihov zanimljiv zvuk. Kada bih ih uspoređivao s nekim recentnim bendom, tada bih najlakše našao paralele s The Levellersima, ali bih naglasio da su Augie March mnogo bolji, budući da su se The Levellersi zagubili posljednjih godina sa slabim albumima.

Ostatak utjecaja, osim spomenutog brit popa i folka, traže u bendovima koji su se na sličan način probili na svjetsko tržište, ponajprije u svojim sunarodnjacima Crowded House zbog vrlo melodičnih i zaraznih pjesama koje uvelike koketiraju i s popom.

“Watch Me Disappear” nije nikakav revolucionaran album, ali zanimljiva rješenja u većini skladbi odlično su usuglašene pa se kroz album klizi nevjerojatnom lakoćom. Tekstovi pjesama su zanimljivi, melodije ljepuškaste, pjesme i više nego interesantne, pa bi ovim albumom Augie March mogli postići značajniji uspjeh.

Naslovna “Watch Me Disappear” otvara album u vrlo mračnim tonovima čije bas-dionice precizno dočaravaju odlazak u mrak ili maglu, čime je tekst odlično usuglašen s atmosferom pjesme. Već sljedeća, “Pennywhistle“, prava je folkična pop rock veselica u kojoj frulice daju posebnu dimenziju.

“Becoming Bryn” malo vuče na Sprinsteena, “City of Rescue” je najbrža, ali bi bilo mnogo bolje da su ju obradili liverpoolski The Coral, dok “Mugged by the Mob” zvuči kao neki laganiji moment već pomalo zaboravljene britanske grupe Toploader, koja se raspala zbog manjka interesa publike. Nadam se da se to neće dogoditi i Augie Marchu, makar često surfaju sličnim žanrovskim dionicama.

U “The Slant” pokazuju koliko se jaka pjesma može složiti s minimalističkim pristupom i jakim tekstom, s “The Glenorchy Bunyip” se najviše približavaju The Levellersima, “Dogsday” i “Lupus” malo smiruju dojam pred veliko finale s predivnom baladom “The Devil in Me“.

Vjerujem da bi Augie March bili među većim bendovima na Otoku da su tamo i rođeni, ali nisu pa im slijedi daljnja borba u nadi za njihovim komadićem svjetske slave.

“Watch Me Disappear” pokazuje da znaju napraviti kvalitetne i jake pjesme jakog britanskog štiha, što bi im mogla biti velika prednost pred mnogim sličnim bendovima.

Kao što sam već i ranije rekao, ovih 45 minuta vam neće promijeniti svijet, neće vas probuditi iz jesenske letargije, neće vam baciti smiješak na lice, neće vam riješiti novčane probleme, neće vam smanjiti strah od kriminala oko nas, ali će vas opustiti na neko vrijeme, a to je baš ono što i treba većini.