Obećanje ludom radovanje…

Milijuni prodanih primjeraka albuma, rasprodane turneje i očarane žene diljem svijeta samo su neke od ‘sitnica’ kojima se popularna četvorka Il Divo može pohvaliti. Do nedavno su se mogli hvaliti i izuzetno kvalitetnim albumima, no nažalost to više nije slučaj.

Kada su se 2004. sa svojim albumom prvijencem pojavili na glazbenoj sceni, bili su prava atrakcija. Zahvaljujući svojim izuzetnim glasovnim mogućnostima unijeli su svježinu u pop-operne vode. Relativno dobar izgled također nije odmogao i ubrzo su osvojili srca (a možda i okupirali maštu) žena diljem svijeta…

Pet godina nakon objavljivanja prvijenca, dogurali su i do petog studijskog albuma – “The Promise“. Zaigrali su na sigurnu i provjerenu kartu, no dobitak je izostao, jer je rezultat ispodprosječan album, s obzirom na ono na što su nas ranije navikli.

Bez obzira na njihovu neospornu kvalitetu pjevanja, “The Promise” ipak ne donosi ništa novo, iznenađujuće i šarmantno. Većina pjesama djeluje rutinski odrađeno, bez suviše unesenih emocija, a u pojedinim dijelovima zvuči kao da se momci međusobno natječu koji će bolje otpjevati svoj dio, što itekako kvari potpuni doživljaj albuma.

Ako zavirite na popis pjesama, pažnju će vam privući nekoliko zanimljivih obrada – “The Winner Takes It All“, “Hallelujah” i “She“, od kojih sam očekivala najviše i vjerojatno zato i ostala razočarana, budući da zvuče rutinirano izvedene, samo kako bi se popunio album.

Situaciju spašavaju dvije ‘svjetlije’ točke – još jedna obrada “The Power Of Love“, koja otvara album, i autorska “Angelina“, u kojima se osjeća njihova opuštenost u izvođenju, što je krasilo većinu pjesama na prijašnjim albumima.

Ne znam je li problem samo nedostatak inspiracije ili prebrzo snimljen album kako bi se što prije otišlo na turneju, no Il Divo su značajno zakazali na “The Promise”. Album je mnogo obećavao, no i ostalo je samo na tome… Iskreno se nadam da će se uspjeti ‘izvući’ uz pomoć asa iz rukava – izvedbu uživo.