Takvim sjajem može sjati…

“Dobra večer, nema bejzbola, ni nogometa večeras, oni danas štrajkaju” zaorio se glas MC-a 13.10.1982. na Shea Stadiumu gdje je skupina The Clash nastupala kao predgrupa grupi The Who. Bend se penje, publika ekstatična.

Joe Strummer promrmlja par riječi, počinje visokonaponski naelektrizirana svirka popraćena opuštenim, šlampavim, ali još uvijek uvjerljivim pjevanjem te povremenim kukurikanjem, kao znak da su njihove pjesme prije svega budnice koji nas suočavaju sa surovom i nepravednom stvarnošću, a Strummer je pijetao koji će probuditi globalno selo u tri ujutro, spasiti ga od najezde pohlepnih korporativnih vukova, i za nagradu prvi završiti u loncu kao glavni dio ukusne kokošje juhe.

Ne, te večeri doista nije bilo nikakvog nogometa, niti bilo zabave za široke narodne mase, a najmanje kakvih podgrijanih juhica ili pokušaja da se proda mačka u vreći. Barem dok je The Clash bio na sceni.

“Live At Shea Stadium” prikazuje The Clash u izdanju kada su prihvatili sve zakonitosti arena-rocka, bez da su izgubili ikakav dio svoje autentičnosti. Njihov live-album zapravo je konzervativna ploča s redom hitova, redom pjevanja odnosno nadglasavanja i improviziranja s publikom (“Magnificent Seven“/”Armagideon Time“), pa opet redom hitova.

Na ponudi je plesna muzika, ali svatko tko želi malo razmišljati o onom što čuje, slobodno to može napraviti. A može i plesati i razmišljati. Kod glazbe grupe The Clash nikad nije vrijedila stara narodna: “Tko nema u glavi, ima u nogama.“

Spomenuti konzervatizam nije nikako spomenut u kontekstu uvrede, nego kao dio muzičke vizije grupe koja je koketirala sa svim i svačim. Uostalom, ako ideš na stadion, onda se zvuk tome mora prilagoditi, a The Clash na ovom live-albumu ostavlja dojam kao da su arena-rock prilagođavali sebi iz pukog hira ili igrarije, nikako ne iz obaveze prema sponzorima, diskografskoj kući ili, još gore, svemoćnim menadžerima.

Kao fragilna struktura, sustav/sastav od četiri glazbenika, The Clash je tada već bio poslan k vragu na istinu. Na albumu “London Calling” s kraja 1979. bili su homogena grupa, na “Sandinisti” iz 1980. heterogena skupina, na “Combat Rock” iz 1982. su postali tek nakupina.

Do listopada 1982., dugogodišnji bubnjar Topper Headon bio je otpušten zbog droge, a autorska osovina Strummer-Jones je sve više pucala. Zapravo, možda se bend trebao preimenovati u The Ego-Clash. Stvari će postati još gore, tako da će album “Cut The Crap” označiti transformaciju iz nakupine u udrugu slučajnih prolaznika kroz muzički studio, no na ovom albumu to se nimalo ne osjeti.

Naprotiv, dobivamo izuzetno samouvjeren, energijom krcat, i dobro uvježban bend koji zna što želi i koji se igra sa svojim već tada bogatim katalogom te ga proširuje i obogaćuje, ali nikad ni u kojem trenutku ne ostavlja mjesta za deficit nadahnuća.

Uostalom, čak i da netko od njih četvorice pogriješi, vjerojatno bi mu ostala trojica istog trena odalamili koju ‘pedagošku šamarčinu’, poslali ga doma te ga se javno odrekli, a koncert nastavili bez njega, tko god da to bio. Što sad, nisu se pretjerano voljeli, no kao da je to i bitno.

Tenzije umjerenog intenziteta su uglavnom bile pogodne za razvoj nadahnutih glazbenih ideja. Mali je problem što se na ovom albumu napetost i nervoza samih glazbenika mogu rezati nožem. Ali opet, na neki način to blagotvorno utječe na muziku.

Snimka koncerta na Shea Stadiumu su desetljećima stajale kod Joea Strummera koji ih nije htio objaviti, vjerojatno ili zato što je na njih zaboravio, ili zbog toga je pjevanje na snimci najmanje upečatljiv dio.

Bilo kako bilo, sada imamo pravi audio-dokument za sve one koji su rođeni prekasno ili predaleko da bi pohodili koncert grupe koja je bez problema umiješala nihilizam punka, filantropiju, smisao za socijalnu pravdu, te bezbroj različitih muzičkih stilova odsviranih na karakterističan način, jednostavan za sviranje, nemoguć za perfektno imitiranje.

Na ovom albumu The Clash još uvijek izgara sjajnim plamenom, na kronološki sljedećem “Cut The Crap” grupa će pokazati sindrom sagorjelosti.