Uživo u naponu snage

Robert Cray stupio je na globalnu blues scenu prije točno 25 godina i uspio ju je prilično uzdrmati. Kao tridesetogodišnjak našao se u prilično čudnoj situaciji: gotovo svi značajni predstavnici žanra bili su ili mrtvi ili starili, a blues kao glazba izgubio je doticaj s urbanom afroameričkom publikom koja mu je onomad podarila život. Od bluesa živjeli su samo svojevrsni revivalisti, arhivisti i razni kolekcionari.

Međutim, Cray nije bio nijedno od toga. Štovao je heroje 1950-ih i 1960-ih, ali njegova glazba bila je nadasve moderna. Odbijao je standardnu blues strukturu, prigrlio soul, rock i funk, navevši u jednom intervjuu 1985. godine kako je ‘došlo vrijeme započeti nešto novo što bi se još uvijek moglo nazivati bluesom’.

I što se dogodilo? Puristi su tvrdili kako je on ništa drugo već blueser wannabe, no u stvarnosti, Cray je vrsni gitarist koji nikada ne odsvira ton previše (a ako ćemo vjerovati staroj priči kako su najbolji gitaristi oni koji ‘sviraju’ mimikom lica paralelno sa zvukom gitare, svakako je pri vrhu ljestvice) i premda je uvijek otvoreno naglašavao svoje utjecaje – Albert Collins i O.V. Wright prednjače pred ostalima – uvijek je ostajao dosljedan samome sebi.

Njegova glazba – tek samo na trenutke dosadnjikava – nevjerojatno je bliska različitim glazbenim skupinama. I još važnije, uvijek je vjerodostojan: kad pjeva o svojim ljubavnim avanturama ili o tome kako ga je žena ostavila, jednostavno vas uvjeri u ono što priča. A ta emotivna bliskost koja ga povezuje sa slušateljstvom čini ga dostojnim nasljednikom blues pionira.

Njegov talent prepoznao je i Eric Clapton s kojim je Cray surađivao kako u studiju tako i na turnejama. Upravo je nakon jedne duge turneje s Claptonom, Cray objavio album “Don’t Be Afraid of the Dark” (1988.) koji ga je promovirao u superzvijezdu, osigurao mu Grammya i ulaznicu u prestižni Hammersmith Odeon, gdje je ovaj album i nastao.

“Live at the BBC” snimljen je na jednom mjestu, ali u različito vrijeme: prvih šest pjesama je iz 1988., a ostatak je snimljen 1991. tijekom promocije albuma “Midnight Stroll”. Upravo su te snimke svojom kvalitetom izvedbe postavile temelje svih daljnjih koncerata u Odeonu.

“I Guess I Showed Her“, “Smoking Gun“, “Phone Booth“, “Right Next Door (Because of Me)” i ostatak materijala predstavljaju Craya u naponu snage, nadahnutih izvedbi, superiornog autorskog rukopisa i soulom obojenog vokala (koji mnogi uspoređuju s onim Marvina Gayea).

Jednom davno netko je za Craya rekao: “Ako se čini predobrim da bi bio stvaran, to je stoga što je on – gotovo upravo takav”. Ili što bi naš narod rekao ‘Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti’.