Bahato i neuspješno daljne koračanje prema teritoriju Coldplaya

    1734

    Razorlight

    Slipway Fires

    Datum izdanja: 03.11.2008.

    Izdavač: Mercury / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Wire To Wire
    2. Hostage Of Love
    3. You And The Rest
    4. Tabloid Lover
    5. North London Trash
    6. 60 Thompson
    7. Stinger
    8. Burberry Blue Eyes
    9. Blood For Wild Blood
    10. Monster Boots
    11. The House

    Nedavno me do suza nasmijao frontmen Razorligtha Johnny Borrell kada se obratio novinarima, točnije kritičarima koji su ponovno pokopali album njegovog matičnog benda, gdje ih je prozivao kako mu ne daju šansu kao na primjer Noelu Gallagheru. Brza slava i pad koji je potom uslijedio, očito mu nije lagano pao.

    Razlog manjka komunikacije između novinara i Borrella je nastao u trenutku hvalospjeva na prvijenac Razorlighta gdje su ih svi prihvatili kao neke od novih spasitelja otočkog rocka. Tada je frontmen mislio da je Bog te je počeo pametovati svima (sličnost s Gallagherom), a potpuno je zapustio pisanje pjesama pa je otud i bio njihov drugi album toliko blijed, a ovaj novi još gori od svog prethodnika.

    U cijeloj toj hajci na novinare, niti u jednom trenutku nije pokazao neku skromnost i rekao da su albumi slabiji od najavnog, nego je bahato tvrdio da je ovo najbolji album benda dosad, ‘onaj pravi’ po kojem će se bend u budućnosti prepoznavati.

    Presmiješna je to izjava budući da je jedini dobar album “Up All Night”, dok su prošli i ovaj više nalik na Coldplayu, a ne nekom indie rock bendu koji želi ići stopama koje su utabali The Libertinesi i slični bendovi.

    Muziku podržava

    Sve veća upotreba klavira i nije neka mana benda koliko loš i vrlo predvidljiv rukopis benda gdje gotovo svaka pjesma ima sličan početak, sredinu i kraj. Pjesme započinju laganom gitarskom ili klavirskom igrom notama u vrlo smirenoj atmosferi koja se potom sve više gradi do velikih refrena pred kraj pjesama, a oni uopće nemaju onu snagu pravih brit-pop bendova kakav želi postati i Razorlight (Oasis, Coldplay…).

    Tek se povremeno, u svega par pjesama, maknu od te šablone u nešto življe pjesme koje su još blijeđe nego balade. Najbolji primjer za to bila bi pjesma “Tabloid Lover“, koja je na osnovu beatleosovske melodije ubacio duh ’80-ih i novog Keana, pa umjesto da pjesma dobije na rockerskom štihu, ona zvuči kao Duran Duran s nešto žešćim gitarama.

    Najavni singl koji ujedno i otvara album “Wire to Wire” je mračna klavirska limunadica s čestim falsetiranim prenemaganjima, a najgore od svega je u pjesmi da se ona ne pomakne niti za milimetar od početka do kraja u dosadi zbog čega ispada kao jedan od najmonotonijih njihovih singlova ikad.

    U sljedećim pjesmama poput “Hostrage of Love“, “North London Trash“, “60 Thompson” i još mnogim drugim (da baš ne nabrojim sve pjesme), situacija se nimalo ne popravlja, većinom su to balade bez krvi i mesa koje povremeno malo koketiraju s countryem, ali sve je to uvelike daleko od njihovih razbarušenih garažnih rock korijena.

    Jedine pjesme koje bih koliko-toliko mogao po dobrom izdvojiti sa “Slipway Fires” bile bi živahna “You and the Rest“, u kojoj je predivna igra gitara i bubnja te vrlo melodična i zarazna “Burberry Blue Eyes“, koja vrlo lagano uđe u uho. Vjerujem da će neka od ovih pjesama biti jedan od narednih singlova jer ne vidim kako bi to mogla postati neka druga pjesma.

    Kao njihov veliki fan s albumom “Up All Night”, gdje praktički nije bilo lošeg momenta, Razorlight me svakim novim albumom sve više i više razočarava. Nakon preslušavanja “Slipway Fires”, sada mi toliko loše niti ne zvuči njihov prošli album “Razorlight” makar i dalje tvrdim da je on slabašan, ali “Slipway Fires” je još lošiji.

    I na kraju, da se malo vratim na početak recenzije i Borrellovog napada… Da je imalo samokritičan, rekao bi da više nije u stanju napraviti pjesme poput “Rip It Up” i “Stumble & Fall”, te da se zadovoljava s vlastitim plagiranjem “Golden Toucha” i njegove kopije “Americe”, a ne da svima bruji kako je napisao pravi rockerski album.

    Jedan od njegovih idola, Noel Gallagher prizna svaku svoju grešku i krađu (poznata je njegova izjava da je pokrao većinu riffova za “Definitly Maybe”), a bahati se jer ima i razloga za to, budući da je prodao samo prvijenac u više primjeraka nego će Razorlight sve albume zajedno.

    I što na kraju treba reći, osim da Borrell još uvijek treba mnogo učiti kako je to živjeti kad si popularan, da svaki album donosi i neka očekivanja, da više nije anonimac koji može iznenaditi, ali s ovakvim stavom kakvog ima danas, sumnjam da će moći gurati još dugo.

    Slipway Fires” je, bez ikakve sumnje, najlošiji od tri albuma Razorlighta, a najveći razlog tome je potpuna nemaštovitost u pisanju pjesama, pretjerana šablonizacija, monotonost, pretjerana zaokupljenost mirnijim temama… Jednostavno, to nije to!

    Muziku podržava