Poznati skladatelj filmske muzike složio rasni album alternativnog popa

Iako sam svjestan da u navedenom naslovu nisam rekao apsolutno ništa, to je nekako najbliže kako se može opisati glazba Davida Holmesa. Zapravo se on kreće na liniji razdvajanja (ili spajanja) Briana Wilsona, Kraftwerka, David Bowie (faza znate već koja, ona tri: Low, Heroes, Lodger) Jesus and Mary Chain, electro-popa s prstohvatom Magnetic Fieldsa i Neil Younga.

Na albumu je raspjevan kao Lou Reed, ali zvučne teksture su te koje ulaze u uho. Uostalom, zanat je ispekao na filmskoj muzici: “Oceani 11, 12, 13”, “Buffalo Soldiers”, “Analyze That”.

U nas je još poznat i iz daleke 1997., kad je snimio album “Let’s Get Killed”, koji je imao velik udio ulične mudrosti i podario mu relativno uspješni singl “My Mate Paul” te se popeo do 34. mjesta na britanskoj top listi albuma, što mu je najkomercijalniji album uz “Bow Down To The Exit Sign”. A da je čovjek multitalentiran i sklon zanatima dokazuje činjenica da je i kuhar i frizer.

I što nam je to lijepog Holmes skuhao i frizirao? Na glazbenu trpezu dobivamo elektronike, klavijature, i sve one ostale instrumente koji ‘pravovjerni’ glazboljupci prirodnih akustičnih instrumenata nazivaju sintetičkim smećem i mrtvim instrumentima. Ali kad se čuju na ovoj ploči, rekli bi kao da su živi.

Muzika ovdje je dramatična, elegantna, zavodljiva, umirujuća, ali ne isprazna, kompleksna i fokusirana, bazirana na klavijaturama, synthesizerima i ritam mašinama, no svejedno zvuči vrlo prirodno.

Na ovitku piše: ‘Music painted and produced by David Holmes’. Pojedine dionice kao da su kistom premazane. Zvučna slika je gusta i cjelovita.

Zadnje četiri pjesme su instrumentali – elegantne vinjete, atmosferične sličice kasnonoćnog ugođaja. Instrumentali nisu na albumu radi popunjavanja prostora, nego su vrlo dovršeni i smisleni.

Ne zvuče onako kako često takve kompozicije zvuče, kao soundtrack za pauzu, da imaju neku zanimaciju oni koji sjede sami u prostoriji (ili restoranu) i nemaju s kim pričati. Makar bi moglo poslužiti i za to, možda bih onda više išao u birtije, te ne bih toliko čamio doma. Za dobru muziku se treba žrtvovati.

Za razliku od pojedinih muzičkih kritičara, ovaj album je uravnotežen i prava je sreća da je jedan koji spada u gore navedenu skupinu prepoznao njegovu blagotvornu vrijednost.

“I Heard Wonders“, “Holy Pictures” i “Love Reign Over Me” tjeraju čovjeka da plače jer ih vjerojatno nikad neće čuti na radiju, televiziji i nekom drugom mediju pogodnom za raspirivanje dobrih stvari.

Preporuča se svima kojima techno-pop nije drugi izraz za Snap, Marushu, Rednex, Coloniju, Karmu i hrvatski dance-pop devedesetih.