Kamo je nestala strast?

    7935

    U2

    No Line On The Horizon

    Datum izdanja: 02.03.2009.

    Izdavač: Mercury / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. No Line On The Horizon
    2. Magnificent
    3. Moment Of Surrender
    4. Unknown Caller
    5. I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight
    6. Get On Your Boots
    7. Stand Up Comedy
    8. Fez – Being Born
    9. White As Snow
    10. Breathe
    11. Cedars Of Lebanon

    Dugo će se lomiti koplja oko posljednjeg studijskog albuma U2. Kako to obično biva kod velikih grupa, stvorit će se najmanje dva oprečna tabora, a tek će vrijeme njihov dvanaesti album smjestiti u pravi kontekst. Ipak, jedno će pitanje ostati retoričko – zar je ovo uistinu najbolje što jedna od najvećih grupa svih vremena može napraviti nakon pet godina diskografske šutnje?

    Krajem ’70-ih, kada je punk eksplozija preoblikovala britansku i američku rock scenu, najveće grupe prethodnog razdoblja glazbenu su energiju crpili iz novog zvuka, The Rolling Stones i Led Zeppelin nisu bili izuzetak sa svojim albumima “Some Girls” (1978.), odnosno “In Through The Out Door” (1979.).

    Generaciju kasnije, U2 napravio je gotovo identičnu stvar s albumom “Achtung Baby” (1991.), samo što su punk zamijenili alternativa i britpop. Napuštajući stadionsko-bombastični zvuk “Rattle And Huma”, napravili su fantastičan pomak koji je bio uspješan ipak samo jedanput.

    Albumi “Zooropa” (1993.) i “Pop” (1997.) crpili su jednu te istu energiju iznova i iznova dok je naposljetku nisu potrošili (a slušatelji prerasli), pa su U2 u novo stoljeće ušli s mlakim i slabim “All That You Can’t Leave Behind” (2000.) i “How To Dismantle An Atomic Bomb” (2004.).

    Muziku podržava

    Glazbeni biznis je nemilosrdan i status legendi gotovo da ne znači ništa, čak štoviše predstavlja veliki teret, budući da je najslađe ocrniti legende predbacujući im kako žive na staroj slavi. Stoga ne čudi što “No Line On The Horizon” pleše između nekoliko žanrova, pokušava spojiti sve što se spojiti može, a najtužnije je što u tome ne uspijeva.

    Producenti Brian Eno i Daniel Lanois skuhali su kombinaciju koju bi na papiru svatko potpisao, kombinaciju eksperimentalne faze s početka devedesetih prošloga stoljeća i emocionalne izravnosti koja im je autoritativno krčila put svih onih zlatnih godina.

    Međutim, upravo se ta ‘enolanofikacija’ pokazala kao najveća slabost albuma. Njihovi mantričko-meditativni patenti usporavaju čitav album i češće služe prikrivanju bezidejnosti samih pjesama, jer previše je praznoga hoda i čini se kako Bono i ekipa trenutno jednostavno nisu u stanju ponuditi nešto više od korektnog i nadasve tržišno isplativog konfekcijskog proizvoda.

    Neshvatljivo je da bendovi koji žele biti novi U2 zvuče bolje od originala; Coldplayev album “Viva La Vida” nastao je u suradnji s Brianom Enom i daleko je bolje pogodio srž samih U2-ovaca nego što su to oni sami učinili na vlastitom albumu.

    Pribrojimo tome i tupu pravocrtnost pjesama, nedostatak emocionalnih vrhunaca, pijevnih zaraznih melodija, dijelom nedopustivo banalne tekstove i klišeizirana gitaristička rješenja (o riffovima kojih bih se posramio i Lenny Kravitz ne treba trošiti riječi), pa ćemo uz reciklažu već viđenih rješenja dobiti dezorijentirani U2 bez ijedne uistinu velike, jake pjesme.

    Od jedanest pjesama, svega tri -“No Line On The Horizon“, “Magnificent” i “I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight” – otkrivaju što je i kako ovaj album trebao (i morao) biti, a ne gotovo nepotreban proizvod koji će poslužiti samo kao dobar izgovor za odlazak na turneju.

    0 Shares
    Muziku podržava