U2 “Songs of Surrender”: Potpisana bezuvjetna kapitulacija

Kad se priča o U2 treba imati veliki respekt prema njima. Oni su jedan od najvećih rock bendova posljednjih pola stoljeća koji je kroz ’80-e i ’90-e nanizao pregršt odličnih albuma i singlova. Kasnije se to znatno prorijedilo, ali s obzirom na prve dvije dekade, njihovo sljedbeništvo je samo raslo i raslo.

Za mene, njihov posljednji slušljivi album je onaj iz 2000. “All That You Can’t Leave Behind”, a stariji fanovi od mene će kao referentnu točku uzeti nekoliko albuma prije toga. Sve u svemu, sve što su naknadno izdali znatno je slabije od svega što su izdali prije spomenutog albuma. I to je nepobitna činjenica…

U jednom trenutku krenuli su sa snimanjem serijala “Songs of…”. Već prilikom objavljivanja prvog od njih, “Songs of Innocence”, najavljen je i sljedeći kojeg smo ipak morali čekati još godinama. Na njima se znatno osjetio ‘zamor materijala’, te da bend više nije nimalo u formi kakvu je prezentirao koju dekadu ranije. Ipak, tu su bile turneje i turneje, svi vole one stare, pa je U2 nastavio dalje po svom.

Došla je korona i lockdown. Mnogi bendovi su se zaključali u svoje studije i radili ‘pandemijske dnevnike’. U2 to nije htio, on je odlučio ići drugim putem… Ideja za “Songs of Surrender” postojala je već godinama, a onda su ‘višak vremena’ potrošili za sakaćenje preostalog dijela karijere da se idealno uklopi u ovu sagu albuma “Songs of…”.

“Songs of Surrender” potpuno je bespotreban album. Raditi loše kavere svojih pjesama je grozna odluka. Iako je možda idejno ovaj album zamišljen zanimljivo, konačni produkt je previše ubio svaku od pjesama. Dobili smo minimalističke verzije dobro poznatih pjesama kojima je duša isušena do kraja. Od pjesama su ostali kost i koža, ponegdje niti to…

Gotovo paralelno s ovim albumom, Bono je radio i na svojoj autobiografiji koja je izašla krajem prošle godine. Simbolično, “Surrender: 40 Songs, One Story” ima jedan broj u nazivu, baš koliko pjesama ima i ovaj album, ali pjesme u knjizi i na albumu nisu jednake. Vratimo se ipak na sam album.

Od početka godine nizali su se najavni singlovi. “Pride (In the Name of Love)”, “With or Without You”, “One” i “Beautiful Day” ukazivali su na to u kojem će smjeru ovo krenuti. Ponavljam, ideja za album je možda i bila zanimljiva jer re-interpretirati pjesme (i dio stihova) s nekim vremenskim odmakom može donijeti nove i svježe ideje, a time bi barem neke pjesme mogle dobiti verzije koje bi eventualno mogle nadmašiti izvornike. Na našu žalost, ovdje imamo 40/40, sve pjesme nisu ni do koljena svojim originalima, pa ovako smještene jedna pored druge jednostavno djeluju prenaporno za slušanje čak i najvećim fanovima benda.

Bezuvjetna kapitulacija je potpisana, U2 više ne može složiti nov i zanimljiv materijal, a sve ideje o recikliranju postojećeg kataloga su (vjerojatno) već iscrpljene. Možda bi bilo najbolje da nastave u stilu The Rolling Stonesa, uopće prestati razmišljati o novim materijalima, već jednostavno raditi turneje gdje će svirati stare hitove jer njihovo studijsko 21. stoljeće zasad je za jedan veliki zaborav. “Songs of Surrender” je egzekucija te izgubljenosti.