The Strokes: Abnormalno je danas sasvim normalno

Prošle godine sam konačno ulovio i posljednji bend koji me oduševio sa svojim zvukom početkom novog milenija. Kad kažem posljednji, zapravo mislim najvažniji jer “Is This It” je onaj tip albuma koji ti promijeni mnogo toga u pogledu glazbe, a tako je i meni. To je bilo pravo revolucionarno izdanje kojemu se nema što zamjeriti, već samo uživati. Ta noć u Bilbau će mi ostati upamćena po odličnoj atmosferi i setlisti koja se bazirala isključivo na prva tri albuma, pa sam si mislio ‘ajd, ako nisam mogao tad ih gledati, ovo je sad bilo idealno vrijeme.

Kako mi njihovi posljednji radovi i nisu nešto, a EP “Future Present Past” iz 2016. praktički grozan, bilo mi je drago što sam slušao ono najbolje od benda, te sam se nadao da ću nekom drugom zgodom moći čuti i taj ‘ostatak’, jer možda uživo to zvuči bolje. Ova godina je trebala biti The Strokes godina te su konačno nakon punih devet godina trebali biti na pravoj turneji, ali očito ću taj ostatak trebati malo pričekati, s obzirom na to da su već mnogi njihovi nastupi otkazani zbog dobro poznatih razloga.

Da se novi album kuha, znalo se već neko vrijeme, a nakon te ljetne mini festivalske turneje, počeli su svirati iznenadne manje koncerte na kojima su počeli testirati nove pjesme, pjesme koje su objavljene na novom albumu “The New Abnormal”. Preko tih loših snimki, opet mi je pao mrak na oči jer se čula poprilična doza synthova…

Ipak, sam naziv albuma je puno toga otkrio. Fraza ‘The New Normal’ je postala baza za svakojaku novu glazbu, pa su se The Strokesi očito htjeli malo našaliti s tim i svoj album nazvati ‘abnormalnim’, što u konačnici i jest. Ipak, kad gledamo unazad, najveći skok u ‘abnormalno’ je bilo s albumom “Angles”, a njihovo istraživanje synth glazbe ’80-ih danas ne bi trebalo biti pretjerano iznenađenje.

Tako smo već početkom veljače dobili i prvi službeni singl “At The Door” (kojeg je pratio vrlo zanimljiv crtani video) s kojim su The Strokesi pokazali da više nisu onaj bend koji slaže nabrijane rock stvari, već bend koji traži svoje limite, pa gdje god oni bili. “At The Door” je lagana, gotovo minimalistička pjesma vođena nizom ‘umjetnih’ zvukova koji su fino uklopljeni u cjelinu. Nešto veselije note u refrenu i pomalo psihodelično-plesni završetak pjesme jasno ukazuju da se bend svojski potrudio učiniti nešto novo i drugačije, iako se sa sličnim zvukovima poigravao i na protekla dva albuma, ali ne tako uspješno. Kad pogledamo lirički dio pjesme, jasno se vidi da se bend htio svojevrsno ispričati fanovima jer pjesma govori o skladu i neskladu pojedinih veza, a upravo je to ono što obilježava karijeru zadnjih 15-ak godina benda (samo se sjetite snimanja albuma “Angles” kad je Julian naknadno sam snimao vokale ili izdavanje albuma bez ikakve turneje što je doživio “Comedown Machine”).

Svega tjedan dana nakon toga došla je i nova pjesma “Bad Decisions” koja je dodatno zagolicala maštu, jer su zvučali baš onako kako su zvučali na početku karijere kad su se svi kleli da su ovo novi rock divovi. Britke i neurotične gitare, repetitivan ritam i Julianov vokal nose pjesmu, a tu je opet Julian ogolio dušu i ispričao svoje viđenje rastave roditelja. Opet smo dobili i vrlo prikladan video-uradak, vrlo retro, kao da smo se doslovno vratili u ’70-e, što nam poručuju iz uvodnih stihova. Iako je pjesma fine atmosfere i poznatog zvuka, nekako mi djeluje previše očekivano, da su je složili samo da udovolje fanove koji očekuju takve stvari. Mene je ubilo iritantno ponavljanje naslova pjesme u nedogled zbog čega sve i traje skoro pet minuta. Ipak, ponovno se dogodi twist pred kraj te daj dio dodatno digne stvar.

Par tjedana je bila tišina od Strokesa, iznenadni koncerti su završili i čekao se taj travanj da vidimo kojim smjerom će “The New Abnormal” krenuti, da li je to povratak k starome, što je naslutio “Bad Decisions” ili je “At The Door” pravi nagovještaj albuma… I tad, svega par dana prije samog albuma dolazi pjesma “Brooklyn Bridge to Chorus” koja briše sve što smo do tad znali. Ako moram izabrati koja je najbolja pjesma na zadnja 3 albuma (plus onaj grozni EP), tada bih definitivno izabrao ovu pjesmu kao svoj konačni odgovor.

Kad sam kliknuo, prvo što sam pomislio bilo je – što je ovo? Neka kombinacija Super Marija i Dr. Albana?! Potom su krenule gitare i sve sjedne na svoje mjesto. Pa prvi prijelaz, pa drugi… I tad shvatiš da je ironija u naslovu samo takva… tijekom drugog slušanja počeo sam ozbiljnije slušati i tekst pjesme što me dovelo do zaključka da je Julian jedan od najgenijalnijih tekstopisaca, kada to želi biti. Toliko liričkih trikova u pjesmi ima da bih mogao o tome pričati jedno vrijeme, pa ću probati sažeti što je više moguće.

‘And the eighties song, yeah, how did it go? When they said, “This is the beginning of the best years”, Even though, false, break’ su stihovi koji dolaze nakon prvog refrena i tu pokazuju da su željeli napraviti pjesmu koja odiše ’80-ima, periodu kada je synth glazba dominirala. Pjesma, iako vođena synthovima, ima punokrvne ‘The Strokes gitare’, refrene, prijelaze, a i ovaj ‘false, break’ odlično je uklopljen jer tu sve staje na sekundu dvije.

Kroz pjesmu se referira i na neke ranije pjesme, posebno one koje govore o manjku prijatelja, težini ostvarivanja veza, te o prekidima istih. Tako su me refrenski stihovi ‘I want new friends, but they don’t want me’ podsjetili na slične probleme koje je imao u “On the Other Side”, dok stih ‘I was thinking about that thing that you said last night, so boring’ je jednostavno neodoljiv i ne treba ga dodatno objašnjavati.

Ostatak albuma malo kaska za ovim singlicama, iako ne previše. Sve zajedno se čini kao vrlo zaokružena cjelina s kojom su dokazali da lutanja na prethodna dva albuma (i onom groznom EP-u) imaju smisla, da se sada, nešto stariji i iskusniji, mnogo zrelije mogu poigravati tim zvukovima. Također je jasno da su za ovaj album uzeli više vremena, pa je zato i rezultat dojmljiviji.

Album je taman ono što se iz uvodnih singlica i dalo izvući, ima tu mnoštvo synth glazbe ’80-ih, ali sve je to provučeno kroz klasične gitare benda, te vokale koje volimo u tom bendu. S vokalima se također mnogo igralo, često su i oni vrlo elektronički, ponekad višeglasni, ponekad skroz zamućeni… Sve je to bio posao legendarnog Ricka Rubina s kojim su se dečki očito odlično skužili. Htjeli su odmak od standardnog i dobili su ga.

Uvodna “The Adults Are Talking” je pjesma s kojom smo se najranije upoznali. Tu dolazi najviše do izražaja poigravanje s elektronikom i sa svim mogućim dodacima i efektima, iako je sama melodijska linija klasična, onakva kakvu kod njih poznajemo još od prvog albuma, ali je sada sve prebačeno u novi futuristički đir, pa smo tako dobili neku uvrnutu plesnu stvar.

“Selfless” je jedna od najljepših balada koje su napisali do sad. Iako je također prepuna ‘neuobičajenih’ zvukova, pjesma je čista romantika, pa koliko god stihovi poput ‘I don’t have fun without you love, Life is too short, but I will live for you’ djeluju malo i preljigavo, toliko je ta ljubavna poetika idealno složena sa samom melodijom i atmosferom pjesme. Osjećaji na prvom mjestu.

U središnjici albuma, između dosadašnjih singlova, nalazi se “Eternal Summer” koja bi mogla postati ljetni hit. To je pjesma koja je na razmeđi MGMT-a i Tame Impale prebačena 4 dekade unatrag, u vrhunac synth-pop glazbe i darkwavea. Pritom bih htio istaknuti da je ovdje refren gotovo u cijelosti promašen, a falsetiran elektro vokal nešto na što smo navikli čuti od Juliana zadnjih godina.

Ako tražimo pjesmu koja bi se idealno uklopila na album “First Impressions of Earth”, to bi bila “Why Are Sundays So Depressing?”. Kao što bi se moglo i iščitati iz samog naslova pjesme, to je još jedna stvar u kojoj Julian propitkuje svoje ljubavne i društvene odnose, kao da se nedjeljom trijezni nakon preludog vikenda, a mogla bi se tumačiti i kao retrospektiva života kojeg živi.

Zatim dolazi vjerojatno ključna pjesma albuma, iako na prvu to možda tako i ne izgleda. “Not the Same Anymore” izgleda kao Julesova ispovijed i isprika ekipi iz benda za sve grijehe koje je svjesno ili nesvjesno radio godinama. Možda je uprava ta pjesma bila i pokretač novih i obnovljenih odnosa unutar benda, pa su ponovno sretni što mogu zajedno svirati (iako im je Covid-19 uništio dobar dio ovogodišnje turneje). Stihovi poput ‘And now it’s time to show up, I’m late again, I can’t grow up, And now it’s on me, they’ve given up’ pokazuju da je Jules odrastao i spreman je suočiti se sa svojim demonima, samo da se vrati u prijateljsko-obiteljsko društvo nazvano ‘The Strokes’.

Na novogodišnjem koncertu u New Yorku debitirala je “Ode to the Mets” koja je strateški postavljena na posljednje mjesto albuma. To je još jedna pjesma laganijeg tempa koja prije svega služi za razne ispovijedi, dok se ostatak benda fino melodijski poigrava s čime drže pjesmu u napetosti većinu vremena, iako je naizgled pravocrtna, s pravovremenim prijelazima do odličnog finala koje veličanstveno zaključuje album.

Tijekom recenzije “Comedown Machine” morao sam posložiti u glavi što zapravo mislim o The Strokesima jer su s tim albumom skroz skrenuli u gotovo pop vode, pa se činilo da je moja ljubav prema njima blizu kraja (to je bilo gotovo sigurno nakon onog groznog EP-a). Ipak, sad se jasno vidi da kad imaju vremena doraditi svoje ideje da to može zvučati zanimljivo i intrigantno, da nisu bend koji zna samo par rifova koje moraju ponavljati u nedogled da bi napravili pjesmu koju će ljudi voljeti poslušati.

Tu su opet sve i svašta nabacali na album, ima i nešto teže slušljivih dijelova, ali ukupan dojam je i više nego pozitivan, jer su se osvježili i sad zvuče moderno i spremno za 2020., a ne kao tek još jedan bend koji živi na staroj slavi i retro glazbi koja budi emocije samo zato što ju dobro poznajemo.

Prije svega, mislim da je ovo odlična pokora za Juliana koji je zatvorio mnoga vrata, pa je sad ogolio dušu i pružio jako iskrene momente koji su očito bili potrebni bendu da krene  dalje i da zajedno opet konačno naprave album kojeg vrijedi iznova slušati, a ne tek pojedine singlove koji iskaču iz dosadne cjeline.

Zato treba zaboraviti “Is This It”, pa čak i “Room On Fire” i “First Impressions of Earth”, koji su svaki na svoj način obilježili karijeru The Strokesa, jer danas imamo konačno novi album i zvuk benda za kojeg nisu bili spremni ili, bolje rečeno, nisu imali vremena ispolirati ga. I dalje imamo klasične The Strokes trikove s prijelazima između kitica, refrena, ‘bridgeva’ i ‘post-refrena’, i dalje imamo prepoznatljive gitare koje su sad obogaćene elektro/synth dionicama, i dalje imamo prepoznatljiv vokal koji se u svakoj pjesmi trudi biti drugačiji i novi… A prije svega, konačno imamo i pjesme koje djeluju kao cjelina i potencijalni hitovi koje će fanovi s radošću htjeti čuti uživo.

Zaključak – ovo su zabavni The Strokesi koji su prihvatili da žive u 2020., te se međusobno pomirili jer znaju kakvo zlato od benda imaju.