Samo još jedan pop album

    2039

    The Strokes

    Comedown Machine

    Datum izdanja: 25.03.2013.

    Izdavač: RCA / Menart

    Žanr: Indie Rock, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Tap Out
    2. All The Time
    3. One Way Trigger
    4. Welcome To Japan
    5. 80’s Comedown Machine
    6. 50/50
    7. Slow Animals
    8. Partners In Crime
    9. Chances
    10. Happy Endings
    11. Call It Fate, Call It Karma

    Jedan od najboljih fanovskih komentara koje sam čuo za novi album The Strokesa glasi otprilike ovako: ”Poprilično dosadno, ili barem je ovo dobra pop ploča, a sigurno nije dobra rock ploča. Zbogom nabrijani The Strokesi, pozdrav mirnim The Strokesima”.

    Upravo ova tvrdnja najbolje opisuje album “Comedown Machine” koji je The Strokesima peti u karijeri jer se nastavlja u smjeru kojim su krenuli na prošlom “Angles“. Prava je šteta što naslov albuma nije u cijelosti dobio ime kakvo ima jedna od pjesama albuma, “80’s Comedown Machine”, jer tada bi u potpunosti bilo jasno kako album zvuči.

    Problemi koji su se nazirali pri snimanju “Anglesa” očito su prebrođeni i bend je smogao snage još jednom ući u studio. Iako je prvotno ‘album broj 5’ najavljen do kraja 2011., bilo je sasvim jasno da je to nemoguće izvesti, pa smo čekali još dvije godine na novo izdanje The Strokesa.

    Kao što sam već ranije rekao, “Comedown Machine” nastavlja u istraživanju ’80-ih. točno tamo gdje je “Angles” s njima stao. Iz tog razloga ovo zvuči kao prava oda toj dekadi i totalni razlaz s vlastitim garage rock korijenima, iako gitare koriste slične riffove i trikove, zvuk je totalno drugačiji.

    Muziku podržava

    Francuski bend Phoenix na posljednjem albumu “Wolfgang Amadeus Phoenix” (uskoro izdaju novi album “Bankrupt!”) zvučao mi je kao The Strokesi kada bi više ubacili ’80-e. u svoj zvuk. Sada, kad su The Strokes totalno zabrijali na ’80-e., osjeća se dosta velika razlika između njih i Phoenixa jer su The Strokesi na “Comedown Machine” dosta mirniji, melankoličniji i zavodljiviji, uz povremenu dozu bijesa koja ih je krasila na početku karijere.

    “Comedown Machine” čini 11 skladbi u tek nešto manje od 40 minuta. Početak albuma je raznovrsniji, s mnogim različitim utjecajima, dok se pred kraj sve više približavamo laganim, gotovo diskoidnim baladama, ali ipak ništa nije otišlo u toliku krajnost da bismo ih morali uspoređivati s bendovima tipa Scissor Sisters.

    Album otvara skladba “Tap Out“. Sam početak ima gotovo hendrixovski riff, da bi potom sve krenulo u stilu ranih Blondie gdje i sam Casablancas pokušava što vjernije falsetiranim vokalom imitirati pjevače iz ’80-ih., a podloga je mirna, a opet vrlo zaigrana, gotovo pravi psihodelični pop komad.

    Mislim da je potpuno bespredmetno raspravljati o skladbama kao što su “All the Time” i “One Way Trigger” jer to su klasični The Strokesi i to su njihovi hitovi. “All the Time” bi se odlično uklopila na drugi album, dok “One Way Trigger” više odgovora zvuku trećeg i četvrtog albuma, ali obje imaju ono nešto zbog čega su mnogi i zavoljeli ovaj bend. Šteta da to nisu produžili na malo veći broj pjesama.

    Prvi veći promašaj dolazi s “Welcome to Japan” koja nema ‘ni krvi ni mesa’, ranije spomenuta “80’s Comedown Machine” najdojmljivija je lagana pjesma na albumu, s “50/50” vraćaju se nabrijanom zvuku i nakon toga kreće dosada do kraja albuma koja dosta podsjeća na A-ha jer koliko god pjesme poput “Changes” nalikuju na radove MGMT-a, toliko je mnogo ljepše i lakše slušati izvorno, a ne prenemaganje The Strokesa s takvim stilom glazbe.

    Prema prvim komentarima po raznim forumima, ponovno se dobivaju oprečna razmišljanja o kvaliteti ovog albuma. Nekima je ovo odlično, nastavak istraživanja nepoznatog teritorija, dok drugi smatraju da ovo više nisu The Strokesi onakvi kakvi su nekad bili i zbog čega su ih mnogi zavoljeli, pa je ovaj album debakl.

    Pravo viđenje albuma je točno negdje u sredini tih razmišljanja. Očito je da The Strokesi više nisu toliko moćan i utjecajan bend kao na početku karijere, te da traže kojim točno putem krenuti. Možemo reći da su se u cijelosti odmaknuli od garažnih korijena i sada utjehu traže u pop glazbi ’80-ih. i kada pogledamo ovaj album tako, kao pop ploču, možemo reći da je djelomično uspjela, da je ovo solidan pop album. Naravno, svi vidimo The Strokese kao nabrijane klince koji razvaljuju svoje gitare, pa nam je čudno slušati ih ovakve.

    Bilo kako bilo, “Comedown Machine” donosi svega četiri pjesme vrijedne spomena (“All the Time”, “One Way Trigger”, “80’s Comedown Machine” i “50/50” ) koje bi se mogle barem djelomično staviti u kontekst s ranijim izdanjima benda, nekoliko pjesama je totalno prosječno, ali je ipak najviše podbačaja s obzirom na prethodne albuma benda. Upravo takav nesrazmjer u kvaliteti dovodi do zbunjivanja u preslušavanju jer u nekom trenutku želiš reprizirati neku pjesmu, dok u drugom želiš neku preskočiti.

    Posebno dojmljiv debakl je posljednja “Call It Fate, Call It Karma” koja zvuči kao da je ispala s nekog prastarog jazz-pop albuma. Ok, malo tko može očekivati nešto ovako spokojno i sanjivo od The Strokesa, ali na ovoj pjesmi malo što funkcionira, osim prelijepe melodije i faktora iznenađenja. Julianovo zavlačenje (gdje zvuči kao žena) uništava totalno skladbu koja je mogla, uz malo bolje zahvate i pjevanje, postati nešto što prodaje Devendra Banhart, retro freak folk.

    The Strokesi su The Strokesi, kako god ih okrenemo. Pošteno je da se i dalje ne baziraju na par riffova koji su ih proslavili, ali bi bilo bolje da malo žešće zapnu u skladanju jer sve više i više upadaju u prosječnost i sve manje pripadaju u prave aktualne bendove. Ipak, oni su napravili “Is This It” i da nisu ništa drugo napravili u karijeri, ostali bi upamćeni kao jedan od najbitnijih bendova s početka novog milenija.

    Muziku podržava